Dok eskalira sukob u Ukrajini, potencijal za nesporazum ili tehničku grešku naglašava hitnu potrebu za diplomatskim rješenjima, piše National Interest.
Ruska historijska paranoja postoji već dugo. Ova paranoja duboko je ukorijenjena u historiji invazija, od one Poljsko-Litvanske Unije 1600-ih, Švedske 1700-ih i Napoleona 1800-ih do Njemačke u 20. stoljeću, piše analitičar Greg R. Lawson za National Interest.
Ovi događaji su oblikovali ruski defanzivni stav i zakomplikovali pokušaje Zapada da predvidi odgovore na vojne eskalacije. Zapad, često projicirajući svoje perspektive na Rusiju, ne uspijeva u potpunosti shvatiti ove historijske i kulturološke razlike, što vodi do opasne igre pretpostavki. To je posebno tačno sada kada se uzme u obzir da, trenutno, Rusija može poslati apokalipsu Sjedinjenim Američkim Državama koja bi mogla funkcionalno okončati njihovo postojanje za manje od trideset minuta, piše Lawson.
Iako se danas zabrinutost u vezi s nuklearnom eskalacijom u kontekstu rata Rusije i Ukrajine fokusira na retoriku ruskog predsjednika Vladimira Putina koji govori o nuklearnom oružju i nedavnoj reviziji moskovske nuklearne doktrine, stvarna opasnost leži drugdje. Kada je riječ o namjernoj politici, faktor odvraćanja će vjerovatno ostati. Ovo odvraćanje se ne odnosi na nesporazume ili nesreće povezane s nesporazumima. Nesreće se obično javljaju u magli modernih kriza. Dok se donosioci odluka muče s preplavljujućim količinama informacija, rizik katastrofalnih pogrešnih interpretacija uveliko vreba.
Tehnološki kvarovi, posebno u ruskim relativno zastarjelim nuklearnim sistemima ranog upozoravanja, pojačavaju ovaj rizik. Nedavni primjer je napad ukrajinskog drona na ruski sistem ranog upozoravanja u maju 2024. godine, u kojem je ukrajinski dron prešao više od 1800 kilometara da bi napao radarsku stanicu Aramvir. Takvi incidenti mogu nenamjerno pojačati tenzije do maksimuma pružajući pogrešne informacije. Iako je malo vjerovatan, potencijal za nuklearni odgovor iz Rusije ne može se u potpunosti odbaciti.
Historija nam je pokazala koliko je blizu nuklearne katastrofe svijet bio zbog nesporazuma i tehničkih grešaka.
Osim toga, 1979. godine, lažna uzbuna u Sjevernoameričkoj komandi zračno-kosmičke odbrane (NORAD) je gotovo dovela do američkog nuklearnog napada na Sovjetski Savez. Jednostavna greška, snimak za obuku greškom ubačen u računar, gotovo je izazvao katastrofu. Greška je otkrivena na vrijeme, sprečavajući katastrofu i služeći kao ozbiljan podsjetnik na to koliko blizu ruba možemo doći.
Prošle sedmice se navršila 41 godina od dana kada se Stanislav Petrov, sovjetski oficir suočio sa sličnom situacijom i vjerovatno spasio svijet. Sistem ranog upozoravanja koji je nadzirao lažno je pokazao lansiranje američkih raketa. Petrov, vjerujući svojim instinktima više nego protokolu, identifikovao je uzbunu kao lažnu i odlučio da je ne prijavi kao napad, bila je to njegova odluka. Međutim, kršeći sovjetski protokol, izbjegao je napad iz osvete i potencijalni nuklearni sukob.
Osim toga, tu je i incident s norveškom raketom 1995. godine, kada je Rusija od mirnog lansiranja rakete u naučne svrhe preko Norveške pomislila da je nuklearni napad. Uprkos početnim uzbunama, rusko rukovodstvo je odlučilo da ne odgovori zahvaljujući povjerenju između predsjednika Jeljcina i Clintona, povjerenju kojeg danas očito nema u geopolitičkoj klimi.
Ovi incidenti ističu opasnosti nuklearnog odvraćanja, gdje su odluke pojedinaca i čista sreća spriječili katastrofu. Legenda o Prometeju koji se suprotstavio bogovima da donese vatru ljudima, služi kao adekvatna metafora za opasni dar nuklearne tehnologije—potencijalno koristan, ali prepun opasnosti.
Baš kao što je Prometejev dar imao nenamjerne posljedice, ima ih i moć nuklearnog oružja koje još visi nad nama poput Damoklovog mača, koji je jednom spomenuo predsjednik Kennedy, podsjeća Lawson.
Dok traje sukob u Ukrajini, potencijal za nesporazum ili tehničku grešku naglašava hitnu potrebu za diplomatskim rješenjima. Ulozi su visoki, a opasnost od nesporazuma proteže se na prostoru daleko većem od Ukrajine.
Nažalost, ovakav iscrpan razgovor se ne vodi dovoljno često u javnosti, a trebao bi. Mnogi Amerikanci su vjerovatno potpuno nesvjesni prijetnje uništenja koja im visi nad glavama svake minute svakog dana, kao i koliko njihova vlada igra na sreću kada je u pitanju Rusija. Vjerovatno bi trebali pročitati nedavnu knjigu Annie Jacobsen, Nuclear War: A Scenario. Iako predstavlja donekle nevjerovatan splet događaja, nije fantazija. Nuklearni sukob je itekako moguć, a njegovi rezultati bi bili apokaliptični. Štaviše, još je vjerovatnije da će se manifestovati u magli rata u Ukrajini, posebno kako Ukrajina počinje prijetiti upotrebom balističke rakete vlastitog dizajna.
Vrijeme je da se sklopi sporazum. Potpredsjednički kandidat J.D. Vance nedavno je predstavio elemente realističnog scenarija ukoliko on i bivši predsjednik Trump pobijede u novembru, piše Lawson.
Iako ishod vjerovatno neće zadovoljiti moralne čistunce, rizici od katastrofe samo će rasti što duže sukob bude trajao. Ako se pojave oblaci dima u obliku gljiva, neće biti bitno koji su moralni argumenti za rat u Ukrajini.
Kako je rekao J. Robert Oppenheimer: „Možete nas uporediti sa dva škorpiona u boci, svaki sposoban ubiti onog drugog, ali samo ako je spreman za to žrtvovati vlastiti život.“ Ovaj citat sažima delikatni balans nuklearnog odvraćanja i imperativa da se spriječi eskalacija, čak i po cijenu moralne čistoće.
Ovi događaji su oblikovali ruski defanzivni stav i zakomplikovali pokušaje Zapada da predvidi odgovore na vojne eskalacije. Zapad, često projicirajući svoje perspektive na Rusiju, ne uspijeva u potpunosti shvatiti ove historijske i kulturološke razlike, što vodi do opasne igre pretpostavki. To je posebno tačno sada kada se uzme u obzir da, trenutno, Rusija može poslati apokalipsu Sjedinjenim Američkim Državama koja bi mogla funkcionalno okončati njihovo postojanje za manje od trideset minuta, piše Lawson.
Iako se danas zabrinutost u vezi s nuklearnom eskalacijom u kontekstu rata Rusije i Ukrajine fokusira na retoriku ruskog predsjednika Vladimira Putina koji govori o nuklearnom oružju i nedavnoj reviziji moskovske nuklearne doktrine, stvarna opasnost leži drugdje. Kada je riječ o namjernoj politici, faktor odvraćanja će vjerovatno ostati. Ovo odvraćanje se ne odnosi na nesporazume ili nesreće povezane s nesporazumima. Nesreće se obično javljaju u magli modernih kriza. Dok se donosioci odluka muče s preplavljujućim količinama informacija, rizik katastrofalnih pogrešnih interpretacija uveliko vreba.
Tehnološki kvarovi, posebno u ruskim relativno zastarjelim nuklearnim sistemima ranog upozoravanja, pojačavaju ovaj rizik. Nedavni primjer je napad ukrajinskog drona na ruski sistem ranog upozoravanja u maju 2024. godine, u kojem je ukrajinski dron prešao više od 1800 kilometara da bi napao radarsku stanicu Aramvir. Takvi incidenti mogu nenamjerno pojačati tenzije do maksimuma pružajući pogrešne informacije. Iako je malo vjerovatan, potencijal za nuklearni odgovor iz Rusije ne može se u potpunosti odbaciti.
Historija nam je pokazala koliko je blizu nuklearne katastrofe svijet bio zbog nesporazuma i tehničkih grešaka.
Kada odluke pojedinaca i sreća spriječe katastrofu
Tekst National Interesta za primjer navodi priču o Vasiliju Arhipovu 1962. Za vrijeme Kubanske raketne krize, Arhipov je bio na sovjetskoj podmornici B-59, koja je bila ovlaštena da lansira nuklearni torpedo ako bude napadnuta. U trenutku ogromnog pritiska, Arhipov je uvjerio kapetana da odgodi odluku, izbjegavajući potencijalni nuklearni rat. Njegov smireni i razumni sud u haosu spasio je svijet od katastrofe.Osim toga, 1979. godine, lažna uzbuna u Sjevernoameričkoj komandi zračno-kosmičke odbrane (NORAD) je gotovo dovela do američkog nuklearnog napada na Sovjetski Savez. Jednostavna greška, snimak za obuku greškom ubačen u računar, gotovo je izazvao katastrofu. Greška je otkrivena na vrijeme, sprečavajući katastrofu i služeći kao ozbiljan podsjetnik na to koliko blizu ruba možemo doći.
Prošle sedmice se navršila 41 godina od dana kada se Stanislav Petrov, sovjetski oficir suočio sa sličnom situacijom i vjerovatno spasio svijet. Sistem ranog upozoravanja koji je nadzirao lažno je pokazao lansiranje američkih raketa. Petrov, vjerujući svojim instinktima više nego protokolu, identifikovao je uzbunu kao lažnu i odlučio da je ne prijavi kao napad, bila je to njegova odluka. Međutim, kršeći sovjetski protokol, izbjegao je napad iz osvete i potencijalni nuklearni sukob.
Osim toga, tu je i incident s norveškom raketom 1995. godine, kada je Rusija od mirnog lansiranja rakete u naučne svrhe preko Norveške pomislila da je nuklearni napad. Uprkos početnim uzbunama, rusko rukovodstvo je odlučilo da ne odgovori zahvaljujući povjerenju između predsjednika Jeljcina i Clintona, povjerenju kojeg danas očito nema u geopolitičkoj klimi.
Ovi incidenti ističu opasnosti nuklearnog odvraćanja, gdje su odluke pojedinaca i čista sreća spriječili katastrofu. Legenda o Prometeju koji se suprotstavio bogovima da donese vatru ljudima, služi kao adekvatna metafora za opasni dar nuklearne tehnologije—potencijalno koristan, ali prepun opasnosti.
Baš kao što je Prometejev dar imao nenamjerne posljedice, ima ih i moć nuklearnog oružja koje još visi nad nama poput Damoklovog mača, koji je jednom spomenuo predsjednik Kennedy, podsjeća Lawson.
Vrijeme je za sporazum
Henry Kissinger je dugo naglašavao zajednički interes u izbjegavanju “nezamislivog” nuklearnog rata. Njegov rad na temi nuklearnog oružja istakao je važnost međusobnog razumijevanja rizika kako bi se spriječila eskalacija. Kissingerovi uvidi ostaju relevantni, podsjećajući nas da pažljivo upravljamo atomskim arsenalima kako bismo izbjegli slučajnu ili neovlaštenu upotrebu.Dok traje sukob u Ukrajini, potencijal za nesporazum ili tehničku grešku naglašava hitnu potrebu za diplomatskim rješenjima. Ulozi su visoki, a opasnost od nesporazuma proteže se na prostoru daleko većem od Ukrajine.
Nažalost, ovakav iscrpan razgovor se ne vodi dovoljno često u javnosti, a trebao bi. Mnogi Amerikanci su vjerovatno potpuno nesvjesni prijetnje uništenja koja im visi nad glavama svake minute svakog dana, kao i koliko njihova vlada igra na sreću kada je u pitanju Rusija. Vjerovatno bi trebali pročitati nedavnu knjigu Annie Jacobsen, Nuclear War: A Scenario. Iako predstavlja donekle nevjerovatan splet događaja, nije fantazija. Nuklearni sukob je itekako moguć, a njegovi rezultati bi bili apokaliptični. Štaviše, još je vjerovatnije da će se manifestovati u magli rata u Ukrajini, posebno kako Ukrajina počinje prijetiti upotrebom balističke rakete vlastitog dizajna.
Vrijeme je da se sklopi sporazum. Potpredsjednički kandidat J.D. Vance nedavno je predstavio elemente realističnog scenarija ukoliko on i bivši predsjednik Trump pobijede u novembru, piše Lawson.
Iako ishod vjerovatno neće zadovoljiti moralne čistunce, rizici od katastrofe samo će rasti što duže sukob bude trajao. Ako se pojave oblaci dima u obliku gljiva, neće biti bitno koji su moralni argumenti za rat u Ukrajini.
Kako je rekao J. Robert Oppenheimer: „Možete nas uporediti sa dva škorpiona u boci, svaki sposoban ubiti onog drugog, ali samo ako je spreman za to žrtvovati vlastiti život.“ Ovaj citat sažima delikatni balans nuklearnog odvraćanja i imperativa da se spriječi eskalacija, čak i po cijenu moralne čistoće.
