Osjećaj duboke tuge prevladava na glavnoj autobuskoj stanici u Prištini. Tokom proteklih nekoliko mjeseci ova je stanica postala najdepresivnije mjesto na cijelom Kosovu – što nije bilo naročito lako postići u zemlji koja je još uvijek poprilično ekonomski nerazvijena i prilično siromašna, a da o političkim problemima i ne govorimo. Cijele porodice se iz večeri u veče okupljaju na staroj stanici, sagrađenoj za vrijeme bivše Jugoslavije, čekajući da se popnu u autobuse koji će ih odvesti preko granice u Srbiju i što je moguće bliže mađarskoj granici, da bi i oni, kao i svi drugi pre njih, pokušali da se probiju u neku od zemalja EU.
Majke i ćerke se grle. Muškarci neuspešno kriju emocije dok se pozdravljaju sa svojim porodicama i prijateljima. Niko ne nosi puno prtljaga sa sobom - za ovaj put je ključna mobilnost. Drugi obavljaju zadnje telefonske razgovore, raspravljajuci konačne detalje njihovog ilegalnog prelaska preko mađarske granice sa drugima koji su to već uspjeli.
"Dakle, prvo ste otišli u Gior, zar ne? Onda u Budimpeštu, a nakon toga sa vozom za Beč?" Svako ima rođaka, bliskog ili daljeg, koji je uspio, koji je navodno dobio dobar posao i stan u "obećanoj zemlji". Vjeruju da će i oni takođe uspjeti, iako znaju da su šanse minimalne. Više od 2.000 ljudi je uhapšeno na mađarskoj granici prije neki dan, svakim danom ih je sve više, to je u redu - govore sami sebi. Mi ćemo uspjeti, idemo da bismo sebi obezbjedili bolji život. Nas neće uhapsiti.
Ima i onih koji se na ovaj put spremaju po drugi ili treći put. Bedri Terstena, momak od 29 godina, je prije mjesec dana uhvaćen negdje kod Salcburga u vozu sa tridesetero drugih kosovskih Albanaca. Proveli su tri dana u austrijskom zatvoru, a onda nazad na Kosovo.
"Većina ljudi ne zna šta ih čeka. Oni ne znaju da će biti stavljeni u kaveze nakon što ih uhvate u Mađarskoj", kaže on, opisujući mađarske logore, gdje se smiješta većina Kosovara koji budu uhvaćeni.
"Ali ja ću opet da pokušam. Ostavio sam iza sebe porodicu, ja više ne mogu da ih izdržavam. Idem sam, nemam šta da izgubim na Kosovu."
Svi na Kosovu pričaju o odlasku i - odlaze
Malo dijete, držeći se za krzno na kaputu majke, počinje da plače usred gomile ljudi. Primjećuje zabrinutost na licima rođaka koji su došli da isprate njenu porodicu. Nervira je to što je svi ljube neprestano, jer ne znaju kada će je ponovo vidjeti.
"Idem sa mužem i sa dvoje djece," kaže njena majka. "Ostatak moje porodice kreće za mjesec dana."
Slične scene ponavljaju se svake noći na autobuskim stanicama širom Kosova u nekoliko zadnjih mjeseci. Četiri autobusa kreću svake večeri sa stanice u Prištini, i još par njih iz drugih krajeva Kosova – svi sa istim ciljem. Negdje pred prelazom u Srbiji formiraju konvoj. Bilo ih je osam koji su napustili Kosovo tokom večeri koju smo proveli na Merdaru.
Prvi put se sa ovim fenomenom suočavam krajem novembra prošle godine, vraćajući se iz Beograda. Mladić od 22 godine, koji je stopirao naš autobus na granici, vraćen je sa srpske granice jer mu je istekla lična karta, kojom Albanci sa Kosova mogu preći i putovati kroz Srbiju. On i njegov najbolji prijatelj, oboje studenti ekonomije na Univerzitetu u Prištini, odlučili su da napuste Kosovo i pokušaju da dobiju azil u Njemačkoj. O tome nisu ništa rekli svojim porodicama. Mladić je novac za put posudio od svojih prijatelja, a sa sobom je bio poneo samo ranac.
"Svi u Uroševcu pričaju o odlasku. O tome se priča u svim kafićima", kaže on i dodaje da ga nesupeh nije obeshrabrio. "Obnoviću ličnu kartu i pokušaću ponovo uskoro", kaže on.
Kad imigranti stignu u Suboticu, smještaju se u odmaralištima oko Palićkog jezera, koji je veoma blizu mađarske granice. Zbog velike potražnje u zadnje vrijeme, skočile su cijene van-sezonskih hotelskih soba u okolini jezera. Cijena za jednu noć je negdje oko 100 eura po sobi.
Tada dolazi i ključni dio. Poslije dva ili tri dana provedena u Paliću, oni dolaze u kontakt sa kriminalnom mrežom koja će ih prevesti preko granice sa Mađarskom. Krijumčari često zahtjevaju visoku naknadu, ništa manje nego par stotina eura za pojedince i oko hiljadu eura za porodice. Neki odbijaju da plate toliko novca krijumčarima, već probaju sreću tako što sami pokušavaju da pređu granicu - nakon što ih neki lokalni taksista doveze do same granice.
Neki malo više srećniji čak stižu direktno do mađarske granice. Kada smo posjetili Merdare, na granici sa Srbijom, videli smo dosta njih koji su liniju između Kosova i Srbije prelazili pješice.
"Sa druge strane ima taksista koji su slobodni u noćnoj smeni i koji te vode direktno do mađarske granice. Sve autobuske karte su rezervisane unaprijed, tako da sam ja odlučio ovako da odem", rekao je Arsim, koji nije želeo da otkrije njegovo prezime. Kao potvrda njegovih riječi, na srpskoj strani, tri vozila su čekala malo poslije ponoći na putnike do granice sa Mađarskom.
Ljudi obično prelaze granicu noću - mada su neki prelazili i preko dana, posebno tokom početka masovnog egzodusa. Noću ili danju, granica se prelazi peške. Iz ptičije perspektive jasno se mogu razaznati grupe ljudi svih uzrasta kako hodaju preko livada i kroz šumarke koji razdvajaju Srbiju i Mađarsku, i koje vode do Segedina. Neki se smrzavaju prelazeći granicu preko rijeke Tise i noseći svoju djecu na leđima. Sa druge strane je sve lakše. Ako ih ne uhvate na granici ili u pograničnom pojasu Mađarske sa Srbijom, onda put iz Segedina ili Ašotaloma nastavljaju vozom do Budimpešte i onda dalje do "obećanog" zapada. Putovanje je lakše i putovati možete neprimećeni, jer ste ušli u Evropsku Uniju.
Posljednji talas masovne imigracije kosovskih Albanaca prije ovog aktuelnog viđen je 1999. godine i dogodio se na vrhuncu sukoba na Kosovu. Ljudi su tada tražili utočište u susjednim zemljama, prije svega u Makedoniji i u Albaniji – a drugi su se već tada smestili u Austriji ili u Njemačku. Za razliku od najnovijeg egzodusa, ljudi su se prije odlaska govorili "Vidimo se na slobodnom Kosovu". Svi su planirali – i što je najvažnije – svi su htjeli da se vrate.
Petnaest godina nakon oslobođenja Kosova i sedam godina od proglašenja nezavisnosti, kosovski Albanci sada napuštaju zemlju i ne žele više da se vrate. Otišli bi bilo gde samo da ne ostanu da žive na Kosovu. Jedva čekaju da konačno okrenu leđa Kosovu.
"Ja bi ih ubio, svakog od njih!" kaže sa ogromnom gorčinom Sejdi Fazliu, stanovnik sela Sfečelj, koje se iz dana u dan polako ali sigurno prazni. "Ubio bih sve političare, tu prljavu kopilad. Oni kradu od naroda, dok mi jedva plaćamo račune."
Njegov sin je krenuo za Njemačku prije nekoliko nedjelja, sa slomljenom rukom. "Neće ga vraćati Nijemci. On jedva da koristi svoju ruku, vidjeće da je bolestan. Pokušali smo da ga ovde izliječimo, ali jedva plaćamo bolničke račune", kaže Fazliu. Zamislite mladića koji prelazi Tisu, dok mu ruka visi po strani.
Sfečel je u opštini Podujevo, čije gimnazije se ubrzano prazne od đaka. "Izgubili smo 85 učenika u posljednja tri mjeseca. To su skoro tri razreda. Svi dolaze da podignu svoje dokumente, očekujući da nastave obrazovanje na drugom mjestu," kaže Haxhi Beqiri, direktor gimnazije !Isa Boletini!. Na drugoj strani, prosvjetni zvaničnici smatraju da je oko pet hiljada đaka i studenata napustilo zemlju.
Kako odmiče nova godina, brojevi nastavljaju da se penju. Mađarska ambasada na Kosovu je saopštila da je od početka egzodusa u tu zemlju ušlo oko 60 hiljada Kosovara. Zvanični podaci iz Njemačke kažu da je oko deset hiljada njih zatražilo azil u ovoj zemlji u posljednjih nekoliko mjeseci. Procjenjuje se da se broj najnovijih imigranata "u Evropi" kreće negdje oko 200 hiljada. Njemački mediji su ovaj fenomen uporedili sa masovnim begom Nemaca iz Istočne u Zapadnu Njemačku, takozvani "Fußabstimmung” (tekstualni prevod bi se mogao shvatiti kao "glasanje nogama"). Prema njima, svaki Albanac koji odlazi sa Kosova na neki način glasa protiv svoje vlade.
Očajanje, bes, borba za egzistenciju i nedostatak perspektive - svako od begunaca ima svoje i razloge slične drugima. Ali to nisu dovoljno dobri razlozi, kako tvrdi njemačka vlada, da oni dobiju azil u njihovoj zemlji.
"Obećali su nam da ćemo jesti zlatnim kašikama," kaže Valona Sejdullahu, mlada žena koju smo sreli u selu Gllamnik.
"Šta znači biti nezavisan, kada vam pasoš ništa ne znači, kada je sistem obrazovanja gotovo rudimentaran a vaša zarada niska, ne vredi ništa." Pitam je o kući na tri sprata, u kojoj ona i njena porodica žive. "Kuća se ne jede", odgovara ona. I nezavisnost se takođe ne jede.
Vlada je obećala ekonomske promene prije dvije nedelje u parlamentu, kada je usvojena rezolucija kojom se pokušava uticati na smanjenje ilegalne migracije. Glavne mjere izglasane u rezoluciji odnose se na stvaranje prostora za razvoj privatne inicijative i otvaranje novih radnih mjesta za mlade Kosovare. Rezolucija obećava smanjenje carina i administrativnih taksi za sve one koji otvore firmu koja nudi deset novih radnih mjesta; izuzeće od poreza i PDV za sve mašine ili opremu namenjenu proizvodnji ili preradi, kao i izuzimanje uvoznih sirovina od PDV. Ali to će imati negativan efekat na već ionako siromašnu kasu Vlade Kosova.
"95 odsto budžeta Kosova se puni carinama i od strane poreske uprave. Kada je bila usvojena ova rezolucija, pretpostavljaljo se da će BDP da skoči nakon otvaranja novih radnih mjesta, ali to je rizična igra kada uzmemo u obzir nesigurnu ekonomsku situaciju na Kosovu", kaže Naim Gashi, ekonomski ekspert.
"Iako će Kosovo dobiti ukupno 550 miliona eura od EU tokom perioda 2014-2020, to ne ide u državni budžet. To se koristi za infrastrukturne projekte i druge slične stvari."
Njemački mediji već najavljaju povratak azilanata i ubrzano procesuiranje njihovih zahtjeva. Biće vraćeni avionom direktno u Prištinu, a Ministarstvo unutrašnjih poslova je saopštilo da će azilanti morati da nadoknade novac za avionske karte. Većina njih prodala je svu svoju imovinu da bi finansirali put, a oni koji su bili zaposleni napustili su svoja radna mjesta. Ali za njih će biti najveća kazna to što će ih vratiti kući, na Kosovo.
"Dakle, prvo ste otišli u Gior, zar ne? Onda u Budimpeštu, a nakon toga sa vozom za Beč?" Svako ima rođaka, bliskog ili daljeg, koji je uspio, koji je navodno dobio dobar posao i stan u "obećanoj zemlji". Vjeruju da će i oni takođe uspjeti, iako znaju da su šanse minimalne. Više od 2.000 ljudi je uhapšeno na mađarskoj granici prije neki dan, svakim danom ih je sve više, to je u redu - govore sami sebi. Mi ćemo uspjeti, idemo da bismo sebi obezbjedili bolji život. Nas neće uhapsiti.
Ima i onih koji se na ovaj put spremaju po drugi ili treći put. Bedri Terstena, momak od 29 godina, je prije mjesec dana uhvaćen negdje kod Salcburga u vozu sa tridesetero drugih kosovskih Albanaca. Proveli su tri dana u austrijskom zatvoru, a onda nazad na Kosovo.
"Većina ljudi ne zna šta ih čeka. Oni ne znaju da će biti stavljeni u kaveze nakon što ih uhvate u Mađarskoj", kaže on, opisujući mađarske logore, gdje se smiješta većina Kosovara koji budu uhvaćeni.
"Ali ja ću opet da pokušam. Ostavio sam iza sebe porodicu, ja više ne mogu da ih izdržavam. Idem sam, nemam šta da izgubim na Kosovu."
Svi na Kosovu pričaju o odlasku i - odlaze
Malo dijete, držeći se za krzno na kaputu majke, počinje da plače usred gomile ljudi. Primjećuje zabrinutost na licima rođaka koji su došli da isprate njenu porodicu. Nervira je to što je svi ljube neprestano, jer ne znaju kada će je ponovo vidjeti.
"Idem sa mužem i sa dvoje djece," kaže njena majka. "Ostatak moje porodice kreće za mjesec dana."
Slične scene ponavljaju se svake noći na autobuskim stanicama širom Kosova u nekoliko zadnjih mjeseci. Četiri autobusa kreću svake večeri sa stanice u Prištini, i još par njih iz drugih krajeva Kosova – svi sa istim ciljem. Negdje pred prelazom u Srbiji formiraju konvoj. Bilo ih je osam koji su napustili Kosovo tokom večeri koju smo proveli na Merdaru.
Prvi put se sa ovim fenomenom suočavam krajem novembra prošle godine, vraćajući se iz Beograda. Mladić od 22 godine, koji je stopirao naš autobus na granici, vraćen je sa srpske granice jer mu je istekla lična karta, kojom Albanci sa Kosova mogu preći i putovati kroz Srbiju. On i njegov najbolji prijatelj, oboje studenti ekonomije na Univerzitetu u Prištini, odlučili su da napuste Kosovo i pokušaju da dobiju azil u Njemačkoj. O tome nisu ništa rekli svojim porodicama. Mladić je novac za put posudio od svojih prijatelja, a sa sobom je bio poneo samo ranac.
"Svi u Uroševcu pričaju o odlasku. O tome se priča u svim kafićima", kaže on i dodaje da ga nesupeh nije obeshrabrio. "Obnoviću ličnu kartu i pokušaću ponovo uskoro", kaže on.
Kad imigranti stignu u Suboticu, smještaju se u odmaralištima oko Palićkog jezera, koji je veoma blizu mađarske granice. Zbog velike potražnje u zadnje vrijeme, skočile su cijene van-sezonskih hotelskih soba u okolini jezera. Cijena za jednu noć je negdje oko 100 eura po sobi.
Tada dolazi i ključni dio. Poslije dva ili tri dana provedena u Paliću, oni dolaze u kontakt sa kriminalnom mrežom koja će ih prevesti preko granice sa Mađarskom. Krijumčari često zahtjevaju visoku naknadu, ništa manje nego par stotina eura za pojedince i oko hiljadu eura za porodice. Neki odbijaju da plate toliko novca krijumčarima, već probaju sreću tako što sami pokušavaju da pređu granicu - nakon što ih neki lokalni taksista doveze do same granice.
Neki malo više srećniji čak stižu direktno do mađarske granice. Kada smo posjetili Merdare, na granici sa Srbijom, videli smo dosta njih koji su liniju između Kosova i Srbije prelazili pješice.
"Sa druge strane ima taksista koji su slobodni u noćnoj smeni i koji te vode direktno do mađarske granice. Sve autobuske karte su rezervisane unaprijed, tako da sam ja odlučio ovako da odem", rekao je Arsim, koji nije želeo da otkrije njegovo prezime. Kao potvrda njegovih riječi, na srpskoj strani, tri vozila su čekala malo poslije ponoći na putnike do granice sa Mađarskom.
Ljudi obično prelaze granicu noću - mada su neki prelazili i preko dana, posebno tokom početka masovnog egzodusa. Noću ili danju, granica se prelazi peške. Iz ptičije perspektive jasno se mogu razaznati grupe ljudi svih uzrasta kako hodaju preko livada i kroz šumarke koji razdvajaju Srbiju i Mađarsku, i koje vode do Segedina. Neki se smrzavaju prelazeći granicu preko rijeke Tise i noseći svoju djecu na leđima. Sa druge strane je sve lakše. Ako ih ne uhvate na granici ili u pograničnom pojasu Mađarske sa Srbijom, onda put iz Segedina ili Ašotaloma nastavljaju vozom do Budimpešte i onda dalje do "obećanog" zapada. Putovanje je lakše i putovati možete neprimećeni, jer ste ušli u Evropsku Uniju.
Posljednji talas masovne imigracije kosovskih Albanaca prije ovog aktuelnog viđen je 1999. godine i dogodio se na vrhuncu sukoba na Kosovu. Ljudi su tada tražili utočište u susjednim zemljama, prije svega u Makedoniji i u Albaniji – a drugi su se već tada smestili u Austriji ili u Njemačku. Za razliku od najnovijeg egzodusa, ljudi su se prije odlaska govorili "Vidimo se na slobodnom Kosovu". Svi su planirali – i što je najvažnije – svi su htjeli da se vrate.
Petnaest godina nakon oslobođenja Kosova i sedam godina od proglašenja nezavisnosti, kosovski Albanci sada napuštaju zemlju i ne žele više da se vrate. Otišli bi bilo gde samo da ne ostanu da žive na Kosovu. Jedva čekaju da konačno okrenu leđa Kosovu.
"Ja bi ih ubio, svakog od njih!" kaže sa ogromnom gorčinom Sejdi Fazliu, stanovnik sela Sfečelj, koje se iz dana u dan polako ali sigurno prazni. "Ubio bih sve političare, tu prljavu kopilad. Oni kradu od naroda, dok mi jedva plaćamo račune."
Njegov sin je krenuo za Njemačku prije nekoliko nedjelja, sa slomljenom rukom. "Neće ga vraćati Nijemci. On jedva da koristi svoju ruku, vidjeće da je bolestan. Pokušali smo da ga ovde izliječimo, ali jedva plaćamo bolničke račune", kaže Fazliu. Zamislite mladića koji prelazi Tisu, dok mu ruka visi po strani.
Sfečel je u opštini Podujevo, čije gimnazije se ubrzano prazne od đaka. "Izgubili smo 85 učenika u posljednja tri mjeseca. To su skoro tri razreda. Svi dolaze da podignu svoje dokumente, očekujući da nastave obrazovanje na drugom mjestu," kaže Haxhi Beqiri, direktor gimnazije !Isa Boletini!. Na drugoj strani, prosvjetni zvaničnici smatraju da je oko pet hiljada đaka i studenata napustilo zemlju.
Kako odmiče nova godina, brojevi nastavljaju da se penju. Mađarska ambasada na Kosovu je saopštila da je od početka egzodusa u tu zemlju ušlo oko 60 hiljada Kosovara. Zvanični podaci iz Njemačke kažu da je oko deset hiljada njih zatražilo azil u ovoj zemlji u posljednjih nekoliko mjeseci. Procjenjuje se da se broj najnovijih imigranata "u Evropi" kreće negdje oko 200 hiljada. Njemački mediji su ovaj fenomen uporedili sa masovnim begom Nemaca iz Istočne u Zapadnu Njemačku, takozvani "Fußabstimmung” (tekstualni prevod bi se mogao shvatiti kao "glasanje nogama"). Prema njima, svaki Albanac koji odlazi sa Kosova na neki način glasa protiv svoje vlade.
Očajanje, bes, borba za egzistenciju i nedostatak perspektive - svako od begunaca ima svoje i razloge slične drugima. Ali to nisu dovoljno dobri razlozi, kako tvrdi njemačka vlada, da oni dobiju azil u njihovoj zemlji.
"Obećali su nam da ćemo jesti zlatnim kašikama," kaže Valona Sejdullahu, mlada žena koju smo sreli u selu Gllamnik.
"Šta znači biti nezavisan, kada vam pasoš ništa ne znači, kada je sistem obrazovanja gotovo rudimentaran a vaša zarada niska, ne vredi ništa." Pitam je o kući na tri sprata, u kojoj ona i njena porodica žive. "Kuća se ne jede", odgovara ona. I nezavisnost se takođe ne jede.
Vlada je obećala ekonomske promene prije dvije nedelje u parlamentu, kada je usvojena rezolucija kojom se pokušava uticati na smanjenje ilegalne migracije. Glavne mjere izglasane u rezoluciji odnose se na stvaranje prostora za razvoj privatne inicijative i otvaranje novih radnih mjesta za mlade Kosovare. Rezolucija obećava smanjenje carina i administrativnih taksi za sve one koji otvore firmu koja nudi deset novih radnih mjesta; izuzeće od poreza i PDV za sve mašine ili opremu namenjenu proizvodnji ili preradi, kao i izuzimanje uvoznih sirovina od PDV. Ali to će imati negativan efekat na već ionako siromašnu kasu Vlade Kosova.
"95 odsto budžeta Kosova se puni carinama i od strane poreske uprave. Kada je bila usvojena ova rezolucija, pretpostavljaljo se da će BDP da skoči nakon otvaranja novih radnih mjesta, ali to je rizična igra kada uzmemo u obzir nesigurnu ekonomsku situaciju na Kosovu", kaže Naim Gashi, ekonomski ekspert.
"Iako će Kosovo dobiti ukupno 550 miliona eura od EU tokom perioda 2014-2020, to ne ide u državni budžet. To se koristi za infrastrukturne projekte i druge slične stvari."
Njemački mediji već najavljaju povratak azilanata i ubrzano procesuiranje njihovih zahtjeva. Biće vraćeni avionom direktno u Prištinu, a Ministarstvo unutrašnjih poslova je saopštilo da će azilanti morati da nadoknade novac za avionske karte. Većina njih prodala je svu svoju imovinu da bi finansirali put, a oni koji su bili zaposleni napustili su svoja radna mjesta. Ali za njih će biti najveća kazna to što će ih vratiti kući, na Kosovo.
