Niko ne govori. Autobus je već pun putnika, nekoliko desetina mladih i nekoliko porodica sa po dvoje-troje djece mašu rukama svojim najbližim iz autobusa. Utorak je, 22:00 časova, šofer uključuje motor autobusa, dok su svi u nekoj tišini. Njihovu tišinu prekida plač djeteta koji je gromoglasan, negdje na kraju autobusa.
Vidno rastrojeni, većina njih po prvi put kreće put Beograda, spremni za početak putovanja na kojem ne znaju šta ih čeka.
Vozač autobusa kompanije "Erhan" gleda da ne razgovara mnogo zbog velikog broja putnika.
"Hajde uđite unutra i tokom vožnje ćemo razgovarati", kaže jedan od šofera dok ga neko od putnika pita da li ujutru kada stignu u Beograd ima autobus koji ide za Suboticu.
"Nemoj da brineš, jer je 60 posto njih krenulo za Suboticu", odgovara on dok gleda da li ima drugih putnika da napune dva autobusa njegove kompanije koji će poći za Beograd uskoro, piše list "Zëri".
Na kraju je sve bilo završeno, autobus polazi. Prvo mjesto u kojem su stali je na stanici kod Lapske džamije u Prištini, kako bi pokupili još jednu porodicu. Početak puta je još nekoliko kilometara pratio plač djeteta koje nije prestajalo plakati.
Na prva dva sjedišta autobusa dvije osobe su se predstavile da su prijatelji sa vozačem i da idu "nekim sitnim poslom" do Beograda.
"Sa 25 eura idem i vraćam se iz Beograda", rekao je šofer "prijateljima" dok je hvalio praktičnost autobusa i komodite autobusa i male troškove upoređujući sa kilometrima koje prelazi svake večeri vozeći za Beograd i nazad.
Vozač je rekao da je ulaskom Bugarske u Evropsku unije posao opao, negodujući što se spominje ime njegove kompanije kao kompanije koja prebacuje Kosovare prema Beogradu.
"Oni umjesto da rade na viznoj liberalizaciji od se bave komapnijom 'Erhan' i gledaju koliko autobusa svako veče odlazi za Beograd", kaže vozač.
Polaze bez ikakvog dokumenta
Kondukter počinje da prodaje karte od 15 eura u jednom pravcu za Beograd. Nakon što završi sa naplaćivanjem, vadi jedan list gdje upisuje ime svakog putnika, za koji kaže da mu je potrebno da preda kosovskoj policiji na graničnom prijelazu na Merdaru. Prije nego što stignu na graničnom prijelazu staju na prvi odmor u restoranu "Evropa".
"Rekao sam ti da ima mnogo njih koji putuju gore (Subotica). Nisam mogao da govorim u Prištini jer nas mnogo gledaju", kaže jedan od šofera.
Dva autobusa kompanije "Erhan" koji su pošli iz Prištine sastaju se sa trećim autobusom, autobusom kompanije "Fjolla", koji se uputio u istom pravcu, prema Beogradu.
"Umorili smo se od ovih azilanata" kaže drugi šofer. "Evo pet-šest mjeseci kako ne prestaju", nastavlja on.
Sva tri autobusa jedan za drugim nastavljaju put Merdara, gdje policajac sa Kosova prikuplja sva dokumenta kako bi izvršio kontrolu ko prelazi granicu. Jedan od putnika nije imao ličnu kartu. On namjerava da ode u Srbiju a kasnije u Evropu bez ikakvog dokumenta. Osoba negdje oko 30 godina silazi iz autobusa zbog neposjedovanja ikakvog dokumenta a za njim još dva mladića i jedna djevojka koji putuju zajedno.
"Vidimo se", rekao je vozač policajcu u kabini dok je vršio kontrolu dokumenata i autobus se počeo kretati u pravcu graničnog prelaza prema pograničnoj policiji Srbije.
Kada je autobus stigao na srpsku stranu ponovo se provjeravaju dokumenta. Vozač koristi ovo vrijeme da zapali jednu cigaretu sa srpskim policajcem. Nakon pola sata čekanja, autobus polazi prema Beogradu.
Pošao sam za Njemačku mada me niko tamo ne čeka
Ne čuje se nikakav zvuk, tišina se nastavlja, kondukter nastavlja sa dijeljenjem kafe, pića i po jednim kolačem za putnike.
"Najviše putuju sa nama, jer niko drugi ne služi kolače u autobusu", kaže jedan od šofera. Putnici samo gledaju jedan u drugog i eventualno kroz prozor. Jedan od putnika se približava iza dva vozačeva prijatelja.
"Kuda si pošao?", pitaju momka.
"Idem za Njemačku, da radim kao mehaničar", odgovara momak.
"Čeka li te iko u Mađarskoj?", pitaju opet oni.
"Niko. Krenuo sam ovako", odgovara dječak.
Jedan od vozačevih "prijatelja" koji je stariji, počinje da pojašnjava nešto. Drugi mu na uvo govori nešto. Razgovor o Njamačkoj se tu prekida. Momak koji je bio zainteresiran za odlazak, okreće se da vidi ko se nalazi u blizini, od čijeg su se prisustva čuvali da im ne čuju plan.
"Kuda si ti pošao? Putuješ sam? Čeka li te neko?", obratili su se novinarki lista "Zëri", misleći najvjerovatnije u sebi kako je jedna sama djevojka "krenula na gurbet".
Cilj je Francuska
Tri autobusa nastavljaju putovanje prema Beogradu. Još jednom će se zaustaviti na kratak odmor od pola sata.
Prisutnost jedne žene u autobusu pobudilo je znatiželju. Ali bilo je i onih koji su željeli otkriti kako će proći granicu.
"Ja sam sa zetom, sestrom i njihove dvoje djece. Hajde sa nama", obratila mi se jedna osoba iz Lipljana.
"Do sada je otišlo 1.500 osoba iz Vitine i Gnjilana, a mnogi i iz Štimlja i Lipljana. Neki od njih nisu znali put i pješačili su i sedam sati preko granice. Ali ja sam fotografisao put i sada nije potrebno više od dva sata hoda", kaže on.
On govori o tome kako je njegov prijatelj putovao četiri dana ranije.
"Jedan moj prijatelj je stigao u Francusku, a oni iz Prištine govore nemojte da idete jer vraćaju odatle. Samo lažu kako bi spriječili da ljudi odlaze. Kako da ne odeš kada od Kosova nemaš više ništa", kaže mladić iz Lipljana.
Kaže da je radio šest godina na građevini. Za šest godina nije mogao da postigne ništa. Za porodicu svoje sestre kaže da je u veoma lošoj ekonomskoj situaciji i to je razlog zašto napušta Kosovo i odlazi u azilante.
"Nama je potrebno da stignemo samo do Mađarske. Tamo gdje god da se nalazimo doći će da nas pokupi zetov brat koji živi u Njemačkoj. Ja namjeravam da odem u Francusku i zatražim azil, a odatle da odem u Švicarsku da radim na crno", kaže mladić.
"Dobro je što imaš samo torbicu, kao i moja sestra koja ima samo dvije male torbe iako ima dvoje djece. Rekao sam joj da ne nosi puno stvari, jer može se desiti da pješačimo puno", govorio je sa novinarkom lista "Zëri", mladić iz Lipljana.
Vozači organizuju putovanje za Mađarsku
"Koji su od vas za Suboticu nemojte da se zaustavljate na autobuskoj stanici u Beogradu, jer idemo na drugo mjesto gdje ćete odmah ući u drugi autobus", govori putnicima jedan od šofera.
Autobus nastavlja put prema autobuskoj stanici u Beogradu. Putnici koji namjeravaju ostati u Beogradu izlaze, a oni koji idu u pravcu Subotice ostaju u autobusu.
"Ovdje je stanica. Samo pređeš ulicu i tu kupiš kartu za Suboticu, jer da dođeš ovamo u ovoj gužvi pravi je metež. Činim ti uslugu pošto si sama", rekao je vozač novinarki. U tom momentu momak iz Lipljana je viknuo za njom: "Vrati se u autobus, jer nam je vozač rekao da ne silazimo".
Šofer silazi iz autobusa i kako ne bi shvatili da on organizuje put za Suboticu dolazi do mjesta gdje se kupuju karte, a onda kao da je nešto zaboravio, vraća se u autobus i zajedno sa ostalim putnicima nastavlja put i nekoliko minuta kasnije dolaze do mjesta gdje je jedan manji autobus sa beogradskim tablicama parkiran. Putnici koji namjeravaju putovati za Suboticu a kasnije u Evropu ulaze u taj autobus negdje oko 06:00 časova ujutru.
Oko četiri sata kasnije autobus stiže iz Beograda u Suboticu. Do Subotice su putnici platili još po 15 eura.
"Bilo je onih u Beogradu koji su govorili još hiljadu ili dvije hiljade do tamo (Evrope) ali smo stigli samo do ovdje i sada ćemo vidjeti. Čekaćemo noć pa idemo preko granice", rekao je momak iz Lipljana.
Centar u kome se nalaze Kosovari
Oko 12 kilometara od graničnog prijelaza koji povezuje Suboticu sa Mađarskom, Kosovari se zaustavljaju kako bi išli pješaka i kako ne bi pali u ruke mađarskim vlastima.
"Mnogi taksisti vrše prevoz putnika. Oni odlaze u brda i preko njih odvode Albance", govori jedan taksista iz Subotice. Takvim taksijem nije problem preći granicu i legalno. Unutar mađarske teritorije oko 70 kilometara, nalazi se mali gradić Kishkunhalas. U dva odvojena centra u gradu se trenutno nalazi oko hiljadu Kosovara koji su uhvaćeni kako ilegalno prijelaze granicu.
"Idite lijevo, žuti objekat je najstarija zgrada u Kishkunhalasu, tu je centar koji tražite", govori jedna žena kada su je upitali gdje je zatočenički centar u tom gradu.
Stari zidovi s prozorima koji imaju rešetke i dvorište okruženo bodljikavom žicom oko mjesta gdje su smješteni Kosovari.
"Kosovo, Duga, Lojalnost" (Kosova, Ylber, Besnik) napisano je prstom na prašini koja pokriva gvozdena vrata u zatočeničkom centru.
Neki članovi osiguranja, koji su naoružani ne ostavljaju niko da se kreće u tom centru. Tu se nalaze osobe koje su uhvaćene kada su ilagalno prelazile granicu. Mađarska sprema njihov povratak.
Izvana se čulo da govore albanski. Na rešetkama na prozorima su obesili odjeću da im se suši.
"Ne može se razgovarati sa njima. Zakoni u Mađarskoj to ne dozvoljavaju", kaže jedan od policijskih dužnosnika u ovom gradu.
"Ima mnogo Albanaca u tim centrima. Nemaju status azilanata već ilegalaca i uskoro će se vršiti njihova deportacija odakle su došli", dodaje on i preporučuje da za dodatne informacije o broju azilanata i ilegalaca odemo u Centar za azil u Budimpeštu.
Razgovor se tu završava, a na izlazu jedan policajac nas zasuatvlja i odvlači u stranu kako bi pustili put "ilegalcima" sa Kosova, koji odlaze jednim policijskim kombijem u drugi zatočenički centar.
Većina njih su djeca. Njima se daje po jedna boca vode kako bi pošli put prema drugom gradu, gdje je temperatura 33 stepena Celzijusa.
Vozač autobusa kompanije "Erhan" gleda da ne razgovara mnogo zbog velikog broja putnika.
"Hajde uđite unutra i tokom vožnje ćemo razgovarati", kaže jedan od šofera dok ga neko od putnika pita da li ujutru kada stignu u Beograd ima autobus koji ide za Suboticu.
"Nemoj da brineš, jer je 60 posto njih krenulo za Suboticu", odgovara on dok gleda da li ima drugih putnika da napune dva autobusa njegove kompanije koji će poći za Beograd uskoro, piše list "Zëri".
Na kraju je sve bilo završeno, autobus polazi. Prvo mjesto u kojem su stali je na stanici kod Lapske džamije u Prištini, kako bi pokupili još jednu porodicu. Početak puta je još nekoliko kilometara pratio plač djeteta koje nije prestajalo plakati.Na prva dva sjedišta autobusa dvije osobe su se predstavile da su prijatelji sa vozačem i da idu "nekim sitnim poslom" do Beograda.
"Sa 25 eura idem i vraćam se iz Beograda", rekao je šofer "prijateljima" dok je hvalio praktičnost autobusa i komodite autobusa i male troškove upoređujući sa kilometrima koje prelazi svake večeri vozeći za Beograd i nazad.
Vozač je rekao da je ulaskom Bugarske u Evropsku unije posao opao, negodujući što se spominje ime njegove kompanije kao kompanije koja prebacuje Kosovare prema Beogradu.
"Oni umjesto da rade na viznoj liberalizaciji od se bave komapnijom 'Erhan' i gledaju koliko autobusa svako veče odlazi za Beograd", kaže vozač.
Polaze bez ikakvog dokumenta
Kondukter počinje da prodaje karte od 15 eura u jednom pravcu za Beograd. Nakon što završi sa naplaćivanjem, vadi jedan list gdje upisuje ime svakog putnika, za koji kaže da mu je potrebno da preda kosovskoj policiji na graničnom prijelazu na Merdaru. Prije nego što stignu na graničnom prijelazu staju na prvi odmor u restoranu "Evropa".
"Rekao sam ti da ima mnogo njih koji putuju gore (Subotica). Nisam mogao da govorim u Prištini jer nas mnogo gledaju", kaže jedan od šofera.
Dva autobusa kompanije "Erhan" koji su pošli iz Prištine sastaju se sa trećim autobusom, autobusom kompanije "Fjolla", koji se uputio u istom pravcu, prema Beogradu.
"Umorili smo se od ovih azilanata" kaže drugi šofer. "Evo pet-šest mjeseci kako ne prestaju", nastavlja on.
Sva tri autobusa jedan za drugim nastavljaju put Merdara, gdje policajac sa Kosova prikuplja sva dokumenta kako bi izvršio kontrolu ko prelazi granicu. Jedan od putnika nije imao ličnu kartu. On namjerava da ode u Srbiju a kasnije u Evropu bez ikakvog dokumenta. Osoba negdje oko 30 godina silazi iz autobusa zbog neposjedovanja ikakvog dokumenta a za njim još dva mladića i jedna djevojka koji putuju zajedno.
"Vidimo se", rekao je vozač policajcu u kabini dok je vršio kontrolu dokumenata i autobus se počeo kretati u pravcu graničnog prelaza prema pograničnoj policiji Srbije.
Kada je autobus stigao na srpsku stranu ponovo se provjeravaju dokumenta. Vozač koristi ovo vrijeme da zapali jednu cigaretu sa srpskim policajcem. Nakon pola sata čekanja, autobus polazi prema Beogradu.
Pošao sam za Njemačku mada me niko tamo ne čeka
Ne čuje se nikakav zvuk, tišina se nastavlja, kondukter nastavlja sa dijeljenjem kafe, pića i po jednim kolačem za putnike.
"Najviše putuju sa nama, jer niko drugi ne služi kolače u autobusu", kaže jedan od šofera. Putnici samo gledaju jedan u drugog i eventualno kroz prozor. Jedan od putnika se približava iza dva vozačeva prijatelja.
"Kuda si pošao?", pitaju momka.
"Idem za Njemačku, da radim kao mehaničar", odgovara momak.
"Čeka li te iko u Mađarskoj?", pitaju opet oni.
"Niko. Krenuo sam ovako", odgovara dječak.
Jedan od vozačevih "prijatelja" koji je stariji, počinje da pojašnjava nešto. Drugi mu na uvo govori nešto. Razgovor o Njamačkoj se tu prekida. Momak koji je bio zainteresiran za odlazak, okreće se da vidi ko se nalazi u blizini, od čijeg su se prisustva čuvali da im ne čuju plan.
"Kuda si ti pošao? Putuješ sam? Čeka li te neko?", obratili su se novinarki lista "Zëri", misleći najvjerovatnije u sebi kako je jedna sama djevojka "krenula na gurbet".
Cilj je Francuska
Tri autobusa nastavljaju putovanje prema Beogradu. Još jednom će se zaustaviti na kratak odmor od pola sata.
Prisutnost jedne žene u autobusu pobudilo je znatiželju. Ali bilo je i onih koji su željeli otkriti kako će proći granicu.
"Ja sam sa zetom, sestrom i njihove dvoje djece. Hajde sa nama", obratila mi se jedna osoba iz Lipljana.
"Do sada je otišlo 1.500 osoba iz Vitine i Gnjilana, a mnogi i iz Štimlja i Lipljana. Neki od njih nisu znali put i pješačili su i sedam sati preko granice. Ali ja sam fotografisao put i sada nije potrebno više od dva sata hoda", kaže on.
On govori o tome kako je njegov prijatelj putovao četiri dana ranije.
"Jedan moj prijatelj je stigao u Francusku, a oni iz Prištine govore nemojte da idete jer vraćaju odatle. Samo lažu kako bi spriječili da ljudi odlaze. Kako da ne odeš kada od Kosova nemaš više ništa", kaže mladić iz Lipljana.
Kaže da je radio šest godina na građevini. Za šest godina nije mogao da postigne ništa. Za porodicu svoje sestre kaže da je u veoma lošoj ekonomskoj situaciji i to je razlog zašto napušta Kosovo i odlazi u azilante.
"Nama je potrebno da stignemo samo do Mađarske. Tamo gdje god da se nalazimo doći će da nas pokupi zetov brat koji živi u Njemačkoj. Ja namjeravam da odem u Francusku i zatražim azil, a odatle da odem u Švicarsku da radim na crno", kaže mladić.
"Dobro je što imaš samo torbicu, kao i moja sestra koja ima samo dvije male torbe iako ima dvoje djece. Rekao sam joj da ne nosi puno stvari, jer može se desiti da pješačimo puno", govorio je sa novinarkom lista "Zëri", mladić iz Lipljana.
Vozači organizuju putovanje za Mađarsku
"Koji su od vas za Suboticu nemojte da se zaustavljate na autobuskoj stanici u Beogradu, jer idemo na drugo mjesto gdje ćete odmah ući u drugi autobus", govori putnicima jedan od šofera.
Autobus nastavlja put prema autobuskoj stanici u Beogradu. Putnici koji namjeravaju ostati u Beogradu izlaze, a oni koji idu u pravcu Subotice ostaju u autobusu.
"Ovdje je stanica. Samo pređeš ulicu i tu kupiš kartu za Suboticu, jer da dođeš ovamo u ovoj gužvi pravi je metež. Činim ti uslugu pošto si sama", rekao je vozač novinarki. U tom momentu momak iz Lipljana je viknuo za njom: "Vrati se u autobus, jer nam je vozač rekao da ne silazimo".
Šofer silazi iz autobusa i kako ne bi shvatili da on organizuje put za Suboticu dolazi do mjesta gdje se kupuju karte, a onda kao da je nešto zaboravio, vraća se u autobus i zajedno sa ostalim putnicima nastavlja put i nekoliko minuta kasnije dolaze do mjesta gdje je jedan manji autobus sa beogradskim tablicama parkiran. Putnici koji namjeravaju putovati za Suboticu a kasnije u Evropu ulaze u taj autobus negdje oko 06:00 časova ujutru.
Oko četiri sata kasnije autobus stiže iz Beograda u Suboticu. Do Subotice su putnici platili još po 15 eura.
"Bilo je onih u Beogradu koji su govorili još hiljadu ili dvije hiljade do tamo (Evrope) ali smo stigli samo do ovdje i sada ćemo vidjeti. Čekaćemo noć pa idemo preko granice", rekao je momak iz Lipljana.
Centar u kome se nalaze Kosovari
Oko 12 kilometara od graničnog prijelaza koji povezuje Suboticu sa Mađarskom, Kosovari se zaustavljaju kako bi išli pješaka i kako ne bi pali u ruke mađarskim vlastima.
"Mnogi taksisti vrše prevoz putnika. Oni odlaze u brda i preko njih odvode Albance", govori jedan taksista iz Subotice. Takvim taksijem nije problem preći granicu i legalno. Unutar mađarske teritorije oko 70 kilometara, nalazi se mali gradić Kishkunhalas. U dva odvojena centra u gradu se trenutno nalazi oko hiljadu Kosovara koji su uhvaćeni kako ilegalno prijelaze granicu.
"Idite lijevo, žuti objekat je najstarija zgrada u Kishkunhalasu, tu je centar koji tražite", govori jedna žena kada su je upitali gdje je zatočenički centar u tom gradu.
Stari zidovi s prozorima koji imaju rešetke i dvorište okruženo bodljikavom žicom oko mjesta gdje su smješteni Kosovari.
"Kosovo, Duga, Lojalnost" (Kosova, Ylber, Besnik) napisano je prstom na prašini koja pokriva gvozdena vrata u zatočeničkom centru.
Neki članovi osiguranja, koji su naoružani ne ostavljaju niko da se kreće u tom centru. Tu se nalaze osobe koje su uhvaćene kada su ilagalno prelazile granicu. Mađarska sprema njihov povratak.
Izvana se čulo da govore albanski. Na rešetkama na prozorima su obesili odjeću da im se suši.
"Ne može se razgovarati sa njima. Zakoni u Mađarskoj to ne dozvoljavaju", kaže jedan od policijskih dužnosnika u ovom gradu.
"Ima mnogo Albanaca u tim centrima. Nemaju status azilanata već ilegalaca i uskoro će se vršiti njihova deportacija odakle su došli", dodaje on i preporučuje da za dodatne informacije o broju azilanata i ilegalaca odemo u Centar za azil u Budimpeštu.
Razgovor se tu završava, a na izlazu jedan policajac nas zasuatvlja i odvlači u stranu kako bi pustili put "ilegalcima" sa Kosova, koji odlaze jednim policijskim kombijem u drugi zatočenički centar.
Većina njih su djeca. Njima se daje po jedna boca vode kako bi pošli put prema drugom gradu, gdje je temperatura 33 stepena Celzijusa.
