Odveli su svoju kćerku kod ljekara jer je imala povišenu temperaturu, ali mladi bračni par iz Gnjilana nije ni slutio da će im to izazvati mnogo boli i teškoća, pa sve do traženja liječničke njege i u Beogradu, a kasnije i slanje male Enee u Švicarsku, gdje se i sada nalazi. Slučaj male devetomjesečne Enee Zuzaku je dokaz kako se ide kod naših ljekara na liječenje, ali se ne zna da se može otići i u smrt. Nemar, neodgovornost, nezbrinjavanje, abnormalno ponašanje, profesionalne greške, lični inat među ljekarima, su pojave koje danas karakterizuju većinu ljekara, nedostatak higijensko-sanitarnih uslova, medikamenata u bolnici... U bolnicama u zemlji, a što sve ispaštaju građani. Oko deset dana koliko je u bolnici u Gnjilanu i na Kliničko univerzitetskom centru Kosova u Prištini boravila mala djevojčica, roditelji su nazvali hororom.
Oni su odlučili prijaviti slučaj njihove kćeri organima pravosuđa i traže kažnjavanje ljekara, ali i podizanje svijeti u društvu a više institucija sa onim što se zbiva u kosovskom zdravstvu.
"Želimo reći istinu kako i drugi ne bi preživjeli ono što je naša kćerka proživjela, i tražimo kažnjavanje onih koji su našu kćer doveli u ovakvu situaciju", rekao je za list "Zëri" otac male Enee, Agim Zuzaku, koji kaže da je još uvijek prestravljen i ne mogu se ni on ni njegova supruga smiriti onim što su vidjeli što se dogodilo s njihovim Eneom, ali i onim što sada prolaze, a kako on kaže da su djevojčici prvo dijagnosticirane "boginje", a da je dijagnostificiran "sepsis meningococcal" na vrijeme, sada ne bi bila po bolnicama.
On optužuje doktore iz Gnjilana za neprofesionalizam i neodgovornost, koji su dijagnostificirali bolest za koju se ispostavilo da nije ta, a s druge strane lijekare iz Kliničko univerzitetskog centra Kosova u Prištini za nekomunikativne, međusobni inat, nedostatak poštovanja i neuspjehom za neuspjehom...
Neodgovornost ljekara
Zuzaku kao prvo optužuje dežurnog ljekara u Gnjilanu, za kojeg kaže da nije ozbiljno pristupio slučaju, pokazao nedostatak profesionalne etike i ignorisao ozbiljno stanje kćerke ostavivši je (malu Eneu) na milost Boga i u ruke roditelja, iako se nalazila u bolnici.
"8. januara 2013. godine, u utorak negdje oko 15:00 primjetili smo neke neobične znake, groznicu, temperaturu i modrenje prstiju i usana male djevojčice. Odveli smo je u Dom zdravlja (porodične medicine) gdje je pregledana od strane liječnika, te nas uputio na pedijatriju u Regionalnu bolnicu u Gnjilanu. Kada smo otišli na pedijatriji djevojčicu je pregledao dežurni ljekar Ramadan Rrapuca, i iako je imala groznicu, temperaturu i modrenje prstiju i usana, on nije uzeo u obzir ove kliničke znake, poslao nas je kući s obrazloženjme da djevojčici nije ništa", započeo je svoju priču Zuzaku, koji navodi da nakon povratka kući zdravstevno stanje djevojčice je počelo da se pogoršava, i negdje oko 17:00 časova, roditelji su ponovo odlučili da odu kod ljekara, sada kod infektologa u jednoj privatnoj ordinaciji (XH.L) pošto su sumnjali na infekciju. Tu ime je preporučeno da urade krvnu sliku, i nakon što su dobili rezultate ljekar je im je rekao da je djevojčica malo anemična te i je predložio da joj daju jednu infuziju.
Stanje male djevojčice se nije poboljšavalo i nakon ove terapije, pa se čak i pogoršalo.
"Počele su da izlaze male tačkice - petechia - koje su male (1-2mm), crvene ili ljubičaste koje su se počele pojavljivati po tijelu i prednjem dijelu glave, a ponovo je imala i povraćanje, temperaturu, omalaksalost (letargija), ponovo modrenje prstiju i usana, proljev".
Po drugi put u toku dana (utorak), roditelji su otišli na pedijatriju negdje oko 20:00 časova.
"Doktor Rrapuca nas je opet ignorisao, iako smo mu rekli da se stanje djevojčice pogoršava... Pokazali smo mu analizu krvne slike, a on nam je rekao da je samo malo anemična. Na receptu je prepisao čepiće i multivitamine, a mi smo ga upitali da li ima veze sa velikim boginjama (varicela), na što je on odgovorio da bi to i moglo biti, ali ništa drugo, te je pustio djevojčicu kući jer joj nije ništa".
Zuzaku kazuje da nakon 24:00, u ponoć 9. januara, srijeda, po peti put su djevojčicu odveli kod ljekara, a treći put kod istog doktora Rrapucu, na pedijatriji u Gnjilanu, gdje je on bio dežuran. Prema njegovim riječima, iako je zdravstveno stanje djevojčice mnogostruko pogoršano i broj tačkica povećao, djevojčica je zadržana u bolnici na insistiranje majke.
"On nas je ponovo ignorisao i dao joj samo jednu infuziju, on je u stvarnosti njenu bolest tretirao kao boginje, a ustvari ona je imala hemoralgiju (krvarenje), znači petechie". U bolnici, Zuzaku ističe kako su tokom noći gasili svjetla i svo dežurno osoblje i medicinske sestre su otišli na spavanje.
"Negdje oko 04:30 na površini kože je primjećena hemoralgija (krvarenje ispod kože). Onda smo otrčali da pozovemo dežurnog ljekara, ali su svi spavali, u pidžamama... kada je ljekar došao i vidio stanje u kojem se djevojčica nalazila, rekao je da se ona hitno mora prebaciti u Prištinu. Pitao sam liječnika u kakvom je stanju mala Enee a on nam je odgovorio da njoj nema života više od 12 sati. Čekali smo dva i pol sata da napiše izvještaj, da dođu ambulantna kola i da se spremi osoblje i ostale potrepštine kako bi pošli prema Prištini i negdje oko 07:00 časova ujutru smo pošli za Prištinu".
Užas se nastavlja u KUCK
Na Pedijatriji su mu rekli da slučaj nije za kod njih, već treba ići na Infektivnu kliniku. A do klinike on je kćerku nosio u naručju, traživši istu zajedno sa svojom suprugom. Pokazalo se ovdje da KUCK kako ne funkcionira institucionalno.
Od klinike do klinike trebaš ići lično, ali ako imaš sreće da nađeš krevet, ako nemaš sreće onda trebaš čekati...
"Upitao sam kako da odem do klinike, liječničko osoblje na pedijatriji mi je reklo 'uzmi je u naručje i idi tamo sam, ponesi i dokumenta jer mi ih nećemo poslati', djevojčica je bila u velikoj krizi, i sa svom hladonoćom koja je vladala napolju snijeg koji je padao, padao je i na malu djevojčicu".
Oni će sa djevojčicom biti smješteni u jednu sobu koju su opisali sa higijensko-sanitarne strane, da je grijeh u njoj smjestiti čak i životinje. Ovdje su djevojčici dijagnostificirali Sepsis meningococcal.
"Majka je cijelo vrijeme djevojčicu držala u naručju. Aparatura koju su upotrebljavali je bila veoma stara, nije bila u stanju pokazati parametre".
Sve vrijeme on podvlači da je pokušavao da kontaktira doktore, M.B., A.P. i I.S.
"Ali je cijelo vrijeme postojala nekomunikacija, sem dijagnoze nisam znao šta se dešava sa mojom kćerkom, i cijelo vrijeme sam jurio za doktorima molivši ih da mi daju neke nove infomacije, ali bez uspjeha, na toj klinici je praksa bila nekomunikacija i ignorisanje. Kako može jedan roditelj da ne bude informisan i da ljekari ne komuniciraju sa roditeljima".
On naglašava da su mu svi liječnici stalno ponavljali da nema šanse da djevojčica preživi te da je smrt neizbježna.
"Iako je djevojka bila na vrhuncu bolesti, liječnici su držali predavanja u sobi studentima u vrijeme kada je ona trebala biti na intenzivnoj njezi i izolirana od kontakta s ljudima zbog osjetljivosti bakterija. Čak su i slikali... ". On napominje da u jednom kritičnom trenutku djevojčice sva tri ljekara su došla da je posjete, ali su odlazili od odgovornosti, jer su mislili da "će ova djevojčica umrijeti".
Samo je jedan medicinski tehničar izašao u susret i poslao djevojčici na intenzivnu sprat više.
"Ovaj slučaj bi trebao biti na intenzivnoj, a ne na drugom spratu, ali zbog loših odnosa među ljekarima (inat) stradaju pacijenti, u ovom slučaju moja kćerka".
Zuzaku pripovijeda kako je on živio u tjeskobi sve vrijeme ne znajući što se događa s djevojčicom, kupovavši ljekove, infuziju, krem, kanile.. a majka izvršavajući ulogu medicinske sestre.
Uprkos insistiranju roditelja djevojčica je izbačena sa intenzivne, zbog nedostatka kreveta, i vraćena sprat niže.
Zuzaku je insistirao da kćerku odvede van zemlje, kako on kaže da je izvuče iz ove "kasapnice", ali mu nisu davali ljekarski izvještaj, već samo otpusnu listu. Poslali su je u Beograd.
"Nakon nekoliko hirurških intervencija stanje se počelo stabilizirati, ali su ljekari u Beogradu rekli da je djevojčica izgubila dragocijeno vrijeme, jer nije intervenisano na vrijeme". Djevojčica je izgubila prste na ruci zbog napretka nakroze.
"Želimo reći istinu kako i drugi ne bi preživjeli ono što je naša kćerka proživjela, i tražimo kažnjavanje onih koji su našu kćer doveli u ovakvu situaciju", rekao je za list "Zëri" otac male Enee, Agim Zuzaku, koji kaže da je još uvijek prestravljen i ne mogu se ni on ni njegova supruga smiriti onim što su vidjeli što se dogodilo s njihovim Eneom, ali i onim što sada prolaze, a kako on kaže da su djevojčici prvo dijagnosticirane "boginje", a da je dijagnostificiran "sepsis meningococcal" na vrijeme, sada ne bi bila po bolnicama.
On optužuje doktore iz Gnjilana za neprofesionalizam i neodgovornost, koji su dijagnostificirali bolest za koju se ispostavilo da nije ta, a s druge strane lijekare iz Kliničko univerzitetskog centra Kosova u Prištini za nekomunikativne, međusobni inat, nedostatak poštovanja i neuspjehom za neuspjehom...
Neodgovornost ljekara
Zuzaku kao prvo optužuje dežurnog ljekara u Gnjilanu, za kojeg kaže da nije ozbiljno pristupio slučaju, pokazao nedostatak profesionalne etike i ignorisao ozbiljno stanje kćerke ostavivši je (malu Eneu) na milost Boga i u ruke roditelja, iako se nalazila u bolnici.
"8. januara 2013. godine, u utorak negdje oko 15:00 primjetili smo neke neobične znake, groznicu, temperaturu i modrenje prstiju i usana male djevojčice. Odveli smo je u Dom zdravlja (porodične medicine) gdje je pregledana od strane liječnika, te nas uputio na pedijatriju u Regionalnu bolnicu u Gnjilanu. Kada smo otišli na pedijatriji djevojčicu je pregledao dežurni ljekar Ramadan Rrapuca, i iako je imala groznicu, temperaturu i modrenje prstiju i usana, on nije uzeo u obzir ove kliničke znake, poslao nas je kući s obrazloženjme da djevojčici nije ništa", započeo je svoju priču Zuzaku, koji navodi da nakon povratka kući zdravstevno stanje djevojčice je počelo da se pogoršava, i negdje oko 17:00 časova, roditelji su ponovo odlučili da odu kod ljekara, sada kod infektologa u jednoj privatnoj ordinaciji (XH.L) pošto su sumnjali na infekciju. Tu ime je preporučeno da urade krvnu sliku, i nakon što su dobili rezultate ljekar je im je rekao da je djevojčica malo anemična te i je predložio da joj daju jednu infuziju.
Stanje male djevojčice se nije poboljšavalo i nakon ove terapije, pa se čak i pogoršalo.
"Počele su da izlaze male tačkice - petechia - koje su male (1-2mm), crvene ili ljubičaste koje su se počele pojavljivati po tijelu i prednjem dijelu glave, a ponovo je imala i povraćanje, temperaturu, omalaksalost (letargija), ponovo modrenje prstiju i usana, proljev".
Po drugi put u toku dana (utorak), roditelji su otišli na pedijatriju negdje oko 20:00 časova.
"Doktor Rrapuca nas je opet ignorisao, iako smo mu rekli da se stanje djevojčice pogoršava... Pokazali smo mu analizu krvne slike, a on nam je rekao da je samo malo anemična. Na receptu je prepisao čepiće i multivitamine, a mi smo ga upitali da li ima veze sa velikim boginjama (varicela), na što je on odgovorio da bi to i moglo biti, ali ništa drugo, te je pustio djevojčicu kući jer joj nije ništa".
Zuzaku kazuje da nakon 24:00, u ponoć 9. januara, srijeda, po peti put su djevojčicu odveli kod ljekara, a treći put kod istog doktora Rrapucu, na pedijatriji u Gnjilanu, gdje je on bio dežuran. Prema njegovim riječima, iako je zdravstveno stanje djevojčice mnogostruko pogoršano i broj tačkica povećao, djevojčica je zadržana u bolnici na insistiranje majke.
"On nas je ponovo ignorisao i dao joj samo jednu infuziju, on je u stvarnosti njenu bolest tretirao kao boginje, a ustvari ona je imala hemoralgiju (krvarenje), znači petechie". U bolnici, Zuzaku ističe kako su tokom noći gasili svjetla i svo dežurno osoblje i medicinske sestre su otišli na spavanje.
"Negdje oko 04:30 na površini kože je primjećena hemoralgija (krvarenje ispod kože). Onda smo otrčali da pozovemo dežurnog ljekara, ali su svi spavali, u pidžamama... kada je ljekar došao i vidio stanje u kojem se djevojčica nalazila, rekao je da se ona hitno mora prebaciti u Prištinu. Pitao sam liječnika u kakvom je stanju mala Enee a on nam je odgovorio da njoj nema života više od 12 sati. Čekali smo dva i pol sata da napiše izvještaj, da dođu ambulantna kola i da se spremi osoblje i ostale potrepštine kako bi pošli prema Prištini i negdje oko 07:00 časova ujutru smo pošli za Prištinu".
Užas se nastavlja u KUCK
Na Pedijatriji su mu rekli da slučaj nije za kod njih, već treba ići na Infektivnu kliniku. A do klinike on je kćerku nosio u naručju, traživši istu zajedno sa svojom suprugom. Pokazalo se ovdje da KUCK kako ne funkcionira institucionalno.
Od klinike do klinike trebaš ići lično, ali ako imaš sreće da nađeš krevet, ako nemaš sreće onda trebaš čekati...
"Upitao sam kako da odem do klinike, liječničko osoblje na pedijatriji mi je reklo 'uzmi je u naručje i idi tamo sam, ponesi i dokumenta jer mi ih nećemo poslati', djevojčica je bila u velikoj krizi, i sa svom hladonoćom koja je vladala napolju snijeg koji je padao, padao je i na malu djevojčicu".
Oni će sa djevojčicom biti smješteni u jednu sobu koju su opisali sa higijensko-sanitarne strane, da je grijeh u njoj smjestiti čak i životinje. Ovdje su djevojčici dijagnostificirali Sepsis meningococcal.
"Majka je cijelo vrijeme djevojčicu držala u naručju. Aparatura koju su upotrebljavali je bila veoma stara, nije bila u stanju pokazati parametre".
Sve vrijeme on podvlači da je pokušavao da kontaktira doktore, M.B., A.P. i I.S.
"Ali je cijelo vrijeme postojala nekomunikacija, sem dijagnoze nisam znao šta se dešava sa mojom kćerkom, i cijelo vrijeme sam jurio za doktorima molivši ih da mi daju neke nove infomacije, ali bez uspjeha, na toj klinici je praksa bila nekomunikacija i ignorisanje. Kako može jedan roditelj da ne bude informisan i da ljekari ne komuniciraju sa roditeljima".
On naglašava da su mu svi liječnici stalno ponavljali da nema šanse da djevojčica preživi te da je smrt neizbježna.
"Iako je djevojka bila na vrhuncu bolesti, liječnici su držali predavanja u sobi studentima u vrijeme kada je ona trebala biti na intenzivnoj njezi i izolirana od kontakta s ljudima zbog osjetljivosti bakterija. Čak su i slikali... ". On napominje da u jednom kritičnom trenutku djevojčice sva tri ljekara su došla da je posjete, ali su odlazili od odgovornosti, jer su mislili da "će ova djevojčica umrijeti".
Samo je jedan medicinski tehničar izašao u susret i poslao djevojčici na intenzivnu sprat više.
"Ovaj slučaj bi trebao biti na intenzivnoj, a ne na drugom spratu, ali zbog loših odnosa među ljekarima (inat) stradaju pacijenti, u ovom slučaju moja kćerka".
Zuzaku pripovijeda kako je on živio u tjeskobi sve vrijeme ne znajući što se događa s djevojčicom, kupovavši ljekove, infuziju, krem, kanile.. a majka izvršavajući ulogu medicinske sestre.
Uprkos insistiranju roditelja djevojčica je izbačena sa intenzivne, zbog nedostatka kreveta, i vraćena sprat niže.
Zuzaku je insistirao da kćerku odvede van zemlje, kako on kaže da je izvuče iz ove "kasapnice", ali mu nisu davali ljekarski izvještaj, već samo otpusnu listu. Poslali su je u Beograd.
"Nakon nekoliko hirurških intervencija stanje se počelo stabilizirati, ali su ljekari u Beogradu rekli da je djevojčica izgubila dragocijeno vrijeme, jer nije intervenisano na vrijeme". Djevojčica je izgubila prste na ruci zbog napretka nakroze.
