Čak pet godina nakon nezavisnosti zemlje i skoro 14 godina nakon rata, još uvijek ostaje neotkrivena sudbina oko 1.800 osoba, otetih a zatim je nestalih od strane srpskih snaga u ratu 1998-1999. Vrijeme je zaustavljeno u porodicama iz Kruše, kao i u mnogim drugim prodoicama širom Kosova. Naučeni gotovo svakog dana sa godišnjicama smrti, za porodice iz Kruše čini se da godišnjice nezavisnosti nemaju veličinu radosti.
Pitanje rasvjetljavanja sudbine nestalih u ratu je zatraženo da bude dio dijaloga između Kosova i Srbije koji se odvija u Briselu, ali predstavnici asocijacija porodica, kažu da iako je odlagano, došlo je vrijeme da se posječe poduže uže ove tjeskobe.
"Četvrtak navečer. Zajedno sa malim djetetom, Luanom, uzeli smo po jednu flašu vode i napustili smo kuću. otišli smo u kući Sahita Batushe, jer je napolje bilo veoma hladno. Tu je bilo male djece, žena koje su se tada porodile. Nije bilo mjesta za nas i bili smo prisiljeni spavati u planini. Drhtali smo od hladnoće. U neko doba je počela i kiša da pada.
Tako počinje svoju priču majka Kimeta Limani iz Male Kruše kod Prizrena, kojoj su srpske paravojne snage otele i odvele bez traga muža Nebiu, sina Luana, devera Limana sa njegovim sinom, Avdylom, prenosi RTK.
Masakr u Maloj Kruši smatra se jednim od najmasovnijih ubistava, nakon Srebrenice u Bosni i Hercegovini, koji su se desili u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Za samo dva dana, 25. i 26. marta te godine, ubijeno je, masakrirano i nestalo bez traga 113 stanovnika ovog sela.
Dok Kosovo obilježava petu godišnjicu njegove nezavisnosti, za oko 1.800 njezinih građana još uvijek nema traga, od kada su oteti od strane srpskih snaga 1999. godine. Gdje su? Jesu li živi ili mrtvi? Niko ne daje odgovore! Živi danas mogu samo biti užasnuti, ali bol ne mogu odagnati.
Neni Kimete je vrijeme stalo onog dana kada su joj oteli dijete, te za njega vrijeme više ne ide. Za nju Luan ima 22 godine.
"Opkolili su nas svi Srbi Male Kruše i Velike Hoče. Videla sam kada je došao Luan, te sam vikala na njega iz sveg glasa: O Luan što si došao? Luan je imao 22 godine. 1. aprila je trebao napuniti 23, ali nije dočekao svoju 23. godinu. Onda su nam rekli da se izdvojimo u drugu grupu od 13 godina do starih osoba. Bilo je oko 100 muškaraca. Među Srbima koji su nas opkolili bila je i Rade, Srbin iz Male Kruše. On je bio naoružan zajedno sa njegovom suprugom. Obratila sam se Radetu i zamolila ga: Rade, za Boga miloga, što imate sa nama, Luana i ostale muškarce ste nam uzeli... Vriska žena i djece bila je jako velika. Čula sa Avdyla, sina jetrve koga su uzeli kada se obratio nekim policajcima koji su nosili maske, među kojima je bio i Spasin Dobri: O Srbi, zašto ste pod maskama jer vas sve poznajem... Jednu komšinicu, Ismetovu Naxhiu sam čula kako je plakala i molila Srbe da barem oslobode našu djecu. Ali svaka molitva je bila beskorisna. Ja nisam videla mlade, nisam videla gdje su ih odveli. Videla sam samo muža i djevera koji su bili smješteni u jednom kutku. Muž mi se obratio: Da li mi činiš halal? Sva sam utrnula, nisam znala šta da uradim. Nismo znali ni gdje idemo. Onda smo prošli pored Bijelog Drima i svi koji su bili u koloni su plakali", nastavlja svoju ispovjest nena Kimete.
Svi muškarci su bili smješteni u jednoj kući su selu. Onda su tu kuću zapalili sa svima unutra, koji su u tom trenutku bili živi. Među njima se nalazio i Luan. Neki kažu da je Luan uspio da pobjegne iz tog krematorija, zajedno se nekoliko drugih osoba, ali ovo niko ne može potvrditi. nena Kimete nema samo jednu ranu za luana. Ona je 14 godina lišena prava da ima grob svog sina...
Cijeli tekst možete pročitati na RTK
"Četvrtak navečer. Zajedno sa malim djetetom, Luanom, uzeli smo po jednu flašu vode i napustili smo kuću. otišli smo u kući Sahita Batushe, jer je napolje bilo veoma hladno. Tu je bilo male djece, žena koje su se tada porodile. Nije bilo mjesta za nas i bili smo prisiljeni spavati u planini. Drhtali smo od hladnoće. U neko doba je počela i kiša da pada.
Tako počinje svoju priču majka Kimeta Limani iz Male Kruše kod Prizrena, kojoj su srpske paravojne snage otele i odvele bez traga muža Nebiu, sina Luana, devera Limana sa njegovim sinom, Avdylom, prenosi RTK.
Masakr u Maloj Kruši smatra se jednim od najmasovnijih ubistava, nakon Srebrenice u Bosni i Hercegovini, koji su se desili u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Za samo dva dana, 25. i 26. marta te godine, ubijeno je, masakrirano i nestalo bez traga 113 stanovnika ovog sela.
Dok Kosovo obilježava petu godišnjicu njegove nezavisnosti, za oko 1.800 njezinih građana još uvijek nema traga, od kada su oteti od strane srpskih snaga 1999. godine. Gdje su? Jesu li živi ili mrtvi? Niko ne daje odgovore! Živi danas mogu samo biti užasnuti, ali bol ne mogu odagnati.
Neni Kimete je vrijeme stalo onog dana kada su joj oteli dijete, te za njega vrijeme više ne ide. Za nju Luan ima 22 godine.
"Opkolili su nas svi Srbi Male Kruše i Velike Hoče. Videla sam kada je došao Luan, te sam vikala na njega iz sveg glasa: O Luan što si došao? Luan je imao 22 godine. 1. aprila je trebao napuniti 23, ali nije dočekao svoju 23. godinu. Onda su nam rekli da se izdvojimo u drugu grupu od 13 godina do starih osoba. Bilo je oko 100 muškaraca. Među Srbima koji su nas opkolili bila je i Rade, Srbin iz Male Kruše. On je bio naoružan zajedno sa njegovom suprugom. Obratila sam se Radetu i zamolila ga: Rade, za Boga miloga, što imate sa nama, Luana i ostale muškarce ste nam uzeli... Vriska žena i djece bila je jako velika. Čula sa Avdyla, sina jetrve koga su uzeli kada se obratio nekim policajcima koji su nosili maske, među kojima je bio i Spasin Dobri: O Srbi, zašto ste pod maskama jer vas sve poznajem... Jednu komšinicu, Ismetovu Naxhiu sam čula kako je plakala i molila Srbe da barem oslobode našu djecu. Ali svaka molitva je bila beskorisna. Ja nisam videla mlade, nisam videla gdje su ih odveli. Videla sam samo muža i djevera koji su bili smješteni u jednom kutku. Muž mi se obratio: Da li mi činiš halal? Sva sam utrnula, nisam znala šta da uradim. Nismo znali ni gdje idemo. Onda smo prošli pored Bijelog Drima i svi koji su bili u koloni su plakali", nastavlja svoju ispovjest nena Kimete.
Svi muškarci su bili smješteni u jednoj kući su selu. Onda su tu kuću zapalili sa svima unutra, koji su u tom trenutku bili živi. Među njima se nalazio i Luan. Neki kažu da je Luan uspio da pobjegne iz tog krematorija, zajedno se nekoliko drugih osoba, ali ovo niko ne može potvrditi. nena Kimete nema samo jednu ranu za luana. Ona je 14 godina lišena prava da ima grob svog sina...
Cijeli tekst možete pročitati na RTK
