Na sjeveru Kosova živi zajednica koja se osjeća zaboravljenom. Nije srpska zajednica koja čini većinu u tom regionu, niti albanska zajednica koja čini većinu stanovništva Kosova. To je bošnjačka zajednica, Bošnjaci koji žive u četiri sela u opštini Leposavić - Rvatska, Brberište, Kaljin i Vrba, u blizini granice sa Srbijom.
Ova zajednica čini oko 1,6 odsto stanovništva Kosova.
Oni koji žive u nekoliko desetina kuća u ovim selima osjećaju se daleko od glavnog grada Kosova, Prištine, koja je udaljena skoro 90 kilometara, ali blizu Novog Pazara, grada sa većinskim bošnjačkim stanovništvom u Srbiji, blizu granice sa Kosovom, gdje odlaze mlađe generacije kako bi nastavile visoko obrazovanje i uglavnom ostale živjeti tamo nakon toga, piše Radio Slobodna Evropa.
Blizina Novog Pazara omogućava Bošnjacima koji su se tamo doselili da često posjećuju svoja sela i čuvaju svoja imanja. Većina muškaraca ove zajednice, koji su muslimani, sastaju se svake nedjelje - petkom na džuma namazu u jednoj od rijetkih džamija na sjeveru Kosova, u selu Rvatska.
Pripadnici bošnjačke zajednice tokom džuma namaza u džamiji u Rvatskoj
„Ne dolazimo samo da se klanjamo namaz, već i da se jedni druge pitamo kako smo, da razmijenimo informacije i dogovorimo važne poslove koje treba obaviti u selu“, kaže Mirsad Hušković, jedan od najstarijih mještana Rvatske.
“Zaista se radujem svakom petku,” dodaje on, ističući da je džamija pomogla zajednici da se okuplja otkako je izgrađena prije nekoliko godina.
Mirsad Hušković
Kažu da ih politika ne zanima i da o njoj ne žele da pričaju.
Uostalom, kažu da ih niko ni za šta ne pita. Ono za šta su, međutim, zainteresovani je da održavaju dobre odnose sa komšijama Srbima i žive od svog rada – uglavnom od stočarstva.
Tako barem kaže Dejan Blazarić, lokalni Srbin koji je u petak došao u Rvatsku da pomogne svom prijatelju Bošnjaku Enesu Neziroviću.
Enes i Dejan na traktoru
Njih dvoje vozeći se na traktoru gotovo kao jedan pričaju o svom prijateljstvu, dobroj saradnji i pomoći koju jedni drugima pružaju svaki dan.
"Dejan je moj dobar prijatelj i kolega jer se i on bavi teškim stočarstvom. Danas je došao da mi pomogne da posadim lucerku, ali je uvijek tu da pomogne u svemu ostalom", rekao je 42-godišnji Enes, koji posjeduje malu farmu krava.
Uprkos napornom radu, on se smiješi dok priča o tome. Klimnuvši u znak slaganja, Dejan kaže da se poznaju od djetinjstva i da danas više sarađuju, jer rade isti posao.
"Imam nešto više stoke, stariji sam od njega, pa imam više iskustva. Blisko sarađujem sa Enesom i mogu reći da na ovim prostorima nikada nije bilo važno kojoj vjeri pripadate."
"Ono što ih brine, međutim, je nedostatak perspektive u ovom dijelu zemlje. Enes je odrastao uz oca i djeda, koji su bili stočari, i volio je taj posao. Osjećao je da mu ni u čemu drugom neće biti tako dobro. Međutim, on također želi da njegovo četvero djece traži bolji život negdje drugdje. Ne želi da se "suoče i pate u zemlji u kojoj nema budućnosti".
„Radimo kako treba i kako smo navikli. Živimo od stočarstva, uz neke povremene sporedne poslove. Žao mi je što zbog nedostatka sredstava ne mogu da držim više stoke, ali bez pomoći je nemoguće. Niko nas ne posjećuje, pogotovo sada, a ja se ne sjećam kad nas je zadnji put neko pitao šta nam treba. U prošlosti se to dogodilo prije izbora, uz obećanja do neba, a onda ništa. Osjećam da sam u najboljem dobu života i sada mogu dati najbolje za svoju porodicu“, kaže Enes.
Pogled na selo Rvatska
On dodaje da skoro svi stočari imaju istu sudbinu. Njegova supruga Albina, osim što brine o djeci i povremeno radi u firmi koja nudi obroke po narudžbi, nalazi vremena i za mužnju krava, proizvodnju sira i proizvodnju kajmaka i putera. Ne žali se na svoju sudbinu i u potpunosti podržava svog muža u svim poljoprivrednim poslovima.
"Svako ko kaže da nema tržišta za mliječne proizvode laže. Ja sve što proizvedem prodam. Mogla bih i više. Lijenost je zavladala i niko ne želi da se suoči s poslom. I ja bih volela da imam državni posao, sigurnu platu i lagodan život, ali ne žalim se na to, a hvala Bogu, imaćemo dovoljno za sebe“, rekla je Albina.
Enes (lijevo), Albina i Dejan
Džamijski imam iz Novog Pazara Almir Hajrović, koji redovno dolazi u Rvatsku, kaže da je prije nekoliko godina, kada je on predavao u školi, bilo odjeljenja sa 20-30 učenika, a sada ih je samo troje. Ova migracija je u početku započela zbog loših životnih uslova i potrebe za zapošljavanjem. U posljednjoj deceniji, ovaj fenomen je eskalirao jer je veliki broj mladih otišao u potrazi za visokim obrazovanjem.
Pripadnici bošnjačke zajednice na Kosovu mogu da studiraju na svom maternjem jeziku u opštinama južno od rijeke Ibar, u Mitrovici, ali oni na sjeveru uglavnom biraju da nastave školovanje na srpskom jeziku u Srbiji ili se presele u inostranstvo radi boljih prilika.
Takav je Armin Islamović, diplomirani arhitekta, koji se sa porodicom preselio u Njemačku. Povremeno posjećuje porodicu u selu Kaljin, uglavnom zbog djece i kako bi bio od pomoći zajednici.
"Ovdje nema života za mlade. To je bolna izjava, ali moram to reći. Uslovi su loši, nema perspektive i nije ni čudo što ljudi odlaze. Svake godine vidim sve manje ljudi, uglavnom su to stari ljudi, pokušavam da posjećujem svoj kraj što češće, ali ritam života i udaljenost određuje moj raspored.
One koji tamo žive ne posjećuju ni zvaničnici sa Kosova, niti iz Srbije, a svakako ni iz Bosne i Hercegovine – zemlje koju neki smatraju domom.
Često se pitaju da li neko zna, da li uopšte postoje.
Bošnjaci koji žive u ovim selima na sjeveru Kosova kažu da ih niko sa Kosova, kao ni iz Srbije ili Bosne i Hercegovine ne posjećuje
Oni koji žive u nekoliko desetina kuća u ovim selima osjećaju se daleko od glavnog grada Kosova, Prištine, koja je udaljena skoro 90 kilometara, ali blizu Novog Pazara, grada sa većinskim bošnjačkim stanovništvom u Srbiji, blizu granice sa Kosovom, gdje odlaze mlađe generacije kako bi nastavile visoko obrazovanje i uglavnom ostale živjeti tamo nakon toga, piše Radio Slobodna Evropa.
Blizina Novog Pazara omogućava Bošnjacima koji su se tamo doselili da često posjećuju svoja sela i čuvaju svoja imanja. Većina muškaraca ove zajednice, koji su muslimani, sastaju se svake nedjelje - petkom na džuma namazu u jednoj od rijetkih džamija na sjeveru Kosova, u selu Rvatska.
Pripadnici bošnjačke zajednice tokom džuma namaza u džamiji u Rvatskoj
„Ne dolazimo samo da se klanjamo namaz, već i da se jedni druge pitamo kako smo, da razmijenimo informacije i dogovorimo važne poslove koje treba obaviti u selu“, kaže Mirsad Hušković, jedan od najstarijih mještana Rvatske.
“Zaista se radujem svakom petku,” dodaje on, ističući da je džamija pomogla zajednici da se okuplja otkako je izgrađena prije nekoliko godina.
Mirsad Hušković
Kažu da ih politika ne zanima i da o njoj ne žele da pričaju.
Uostalom, kažu da ih niko ni za šta ne pita. Ono za šta su, međutim, zainteresovani je da održavaju dobre odnose sa komšijama Srbima i žive od svog rada – uglavnom od stočarstva.
Tako barem kaže Dejan Blazarić, lokalni Srbin koji je u petak došao u Rvatsku da pomogne svom prijatelju Bošnjaku Enesu Neziroviću.
Enes i Dejan na traktoru
Njih dvoje vozeći se na traktoru gotovo kao jedan pričaju o svom prijateljstvu, dobroj saradnji i pomoći koju jedni drugima pružaju svaki dan.
"Dejan je moj dobar prijatelj i kolega jer se i on bavi teškim stočarstvom. Danas je došao da mi pomogne da posadim lucerku, ali je uvijek tu da pomogne u svemu ostalom", rekao je 42-godišnji Enes, koji posjeduje malu farmu krava.
Uprkos napornom radu, on se smiješi dok priča o tome. Klimnuvši u znak slaganja, Dejan kaže da se poznaju od djetinjstva i da danas više sarađuju, jer rade isti posao.
"Imam nešto više stoke, stariji sam od njega, pa imam više iskustva. Blisko sarađujem sa Enesom i mogu reći da na ovim prostorima nikada nije bilo važno kojoj vjeri pripadate."
"Ono što ih brine, međutim, je nedostatak perspektive u ovom dijelu zemlje. Enes je odrastao uz oca i djeda, koji su bili stočari, i volio je taj posao. Osjećao je da mu ni u čemu drugom neće biti tako dobro. Međutim, on također želi da njegovo četvero djece traži bolji život negdje drugdje. Ne želi da se "suoče i pate u zemlji u kojoj nema budućnosti".
„Radimo kako treba i kako smo navikli. Živimo od stočarstva, uz neke povremene sporedne poslove. Žao mi je što zbog nedostatka sredstava ne mogu da držim više stoke, ali bez pomoći je nemoguće. Niko nas ne posjećuje, pogotovo sada, a ja se ne sjećam kad nas je zadnji put neko pitao šta nam treba. U prošlosti se to dogodilo prije izbora, uz obećanja do neba, a onda ništa. Osjećam da sam u najboljem dobu života i sada mogu dati najbolje za svoju porodicu“, kaže Enes.
Pogled na selo Rvatska
On dodaje da skoro svi stočari imaju istu sudbinu. Njegova supruga Albina, osim što brine o djeci i povremeno radi u firmi koja nudi obroke po narudžbi, nalazi vremena i za mužnju krava, proizvodnju sira i proizvodnju kajmaka i putera. Ne žali se na svoju sudbinu i u potpunosti podržava svog muža u svim poljoprivrednim poslovima.
"Svako ko kaže da nema tržišta za mliječne proizvode laže. Ja sve što proizvedem prodam. Mogla bih i više. Lijenost je zavladala i niko ne želi da se suoči s poslom. I ja bih volela da imam državni posao, sigurnu platu i lagodan život, ali ne žalim se na to, a hvala Bogu, imaćemo dovoljno za sebe“, rekla je Albina.
Enes (lijevo), Albina i Dejan
Džamijski imam iz Novog Pazara Almir Hajrović, koji redovno dolazi u Rvatsku, kaže da je prije nekoliko godina, kada je on predavao u školi, bilo odjeljenja sa 20-30 učenika, a sada ih je samo troje. Ova migracija je u početku započela zbog loših životnih uslova i potrebe za zapošljavanjem. U posljednjoj deceniji, ovaj fenomen je eskalirao jer je veliki broj mladih otišao u potrazi za visokim obrazovanjem.
Pripadnici bošnjačke zajednice na Kosovu mogu da studiraju na svom maternjem jeziku u opštinama južno od rijeke Ibar, u Mitrovici, ali oni na sjeveru uglavnom biraju da nastave školovanje na srpskom jeziku u Srbiji ili se presele u inostranstvo radi boljih prilika.
Takav je Armin Islamović, diplomirani arhitekta, koji se sa porodicom preselio u Njemačku. Povremeno posjećuje porodicu u selu Kaljin, uglavnom zbog djece i kako bi bio od pomoći zajednici.
"Ovdje nema života za mlade. To je bolna izjava, ali moram to reći. Uslovi su loši, nema perspektive i nije ni čudo što ljudi odlaze. Svake godine vidim sve manje ljudi, uglavnom su to stari ljudi, pokušavam da posjećujem svoj kraj što češće, ali ritam života i udaljenost određuje moj raspored.
One koji tamo žive ne posjećuju ni zvaničnici sa Kosova, niti iz Srbije, a svakako ni iz Bosne i Hercegovine – zemlje koju neki smatraju domom.
Često se pitaju da li neko zna, da li uopšte postoje.
Bošnjaci koji žive u ovim selima na sjeveru Kosova kažu da ih niko sa Kosova, kao ni iz Srbije ili Bosne i Hercegovine ne posjećuje
