Predsjednik Srbije Vučić pojavio se juče na konferenciji za novinare kako bi pokazao svoje nezadovoljstvo dešavanjima na Kosovu i upozorio da će u roku od 72 sata saopštiti odgovore Srbije na ova dešavanja. Neću se zadržavati na spekulacijama šta je navelo predsjednika Vučića da reaguje na ovaj način, niti šta bi on kao mjeru najavio poslije 72 sata. Ostavio je da se razumije da je njegova gorčina zbog mjera koje kosovske vlasti preduzimaju na uspostavljanju pravnog poretka na sjeveru, mjerama kojima se postepeno uklanjaju "paralelne“ institucije, odnosno proširene institucije Srbije u okviru Republike Kosovo.
I upozorio je na jasne i oštre mjere, jer "nas štite Ustav Republike Srbije i rezultati dijaloga i potpisani sporazumi, poput onog u Briselu 2013. godine i uređenja Zajednica srpskih opština 2015. godine", rekao je on.
On je to rekao poslije sastanka sa evropskim izaslanikom Miroslavom Lajčakom i američkim ambasadorom Hillom, i koliko god to na prvi pogled zvučalo kontradiktorno, mislim da je predsjednik Srbije Vučić u pravu. Dvojica ljudi sa kojima se sreo – svako na svoj način – legitimisali su stav predsjednika Srbije protiv Kosova. Gospodin Lajčak već godinu i po ima u rukama osnovni sporazum za koji je premijer Kosova izjavio da će ga podržati – iako je to kompromisni sporazum koji je još uvijek daleko od želja Kosova – dok je Srbija potpuno iskreno izjavila da to neće prihvatiti u cijelini i da neće sprovoditi dijelove za koje smatra da zadiru u interese Srbije. Međutim, Lajčak kaže da su obe strane odgovorne za nesprovođenje.
Gospodin Hill ima mandat, izložen u njegovom pojavljivanju pred relevantnim komitetom američkog Senata, da ukloni Srbiju iz Rusije. Svaki diplomata sa malo iskustva – a Hill ima dosta iskustva – prepoznaće da proces olakšavanja EU duboko nedostaje ozbiljnosti. A SAD su bile posmatrač i podržavalac bez ikakvog doprinosa za pamćenje. Dok god gospodin Hill misli da Srbija napušta Rusiju – ili želi da ovo mišljenje bude istinito – diskurs američkog ambasadora u Beogradu je da podržava Srbiju oko Kosova do trenutka kada bezbjednost vojnika Kfora bude ugrožena.
Dakle, predsjednik Vučić ima pravo da se ponaša kako radi, sve dok to može nesmetano da radi.
EU nije ozbiljna. To je neozbiljno u trenutku kada je gospodin Vučić osporava (kao na primjer Ohridskim sporazumom) i EU se savija pred njim. Neozbiljno je i kada obećava i kada preti EU integracijama. Čak i kada mu se kaže da je Srbija na pragu članstva, čak i kada mu se kaže da neće pristupiti dok ne riješi pitanje Kosova. Srpski predsjednik je shvatio EU u ulozi bankomata sa kojeg se može povući bez posebnih uslova; EU je prećutno prihvatila da trenutno igra ulogu bankomata i ništa drugo.
I, u svojoj opoziciji, on ima pravo da ospori granice američkog strpljenja. Predsjednik Vučić se tokom deset godina transformisao u tačku bezbjednosti na Zapadnom Balkanu. Ovaj region se može zadržati u sadašnjem statusu kvo stabilnosti zahvaljujući sporazumu sa njim ili se može destabilizovati u odsustvu sporazuma sa njim. SAD sada možda smatraju Kinu ne samo konkurentom, već i strateškim protivnikom, ali kineski predsjednik je dobrodošao u Beograd, a Amerika mora da se pomiri sa tim ako želi da zadrži status kvo; ovo je Vučićev izazov ambasadoru Hillu.
Tokom ovih četvrt vijeka, granica između Kosova i Srbije označavala je liniju podjele između geostrateškog uticaja euroatlantskog svijeta i Rusije. U narednih četvrt vijeka to bi mogla biti linija podjele novog hladnog rata između Zapada i Kine.
Problem Srbije je, međutim, što ova situacija, u kojoj Srbija postaje ključ statusa kvo – gdje su stvari mirne na cijelom Zapadnom Balkanu ako to želi Beograd ili gdje postoji kontrolisana destabilizacija ako to Beograd želi (pad režima u Crnoj Gori, ritualne prijetnje, raspad Bosne i Hercegovine, paravojna intervencija na Kosovu) – ne može se držati kao konstanta. A posebno ne balansiranje između SAD, EU, Rusije, Kine i BRIKS-a.
Predsjednik Vučić je možda i simbolično pokazao manevarska ograničenja ove politike, kada je na jučerašnjoj konferenciji za novinare rekao da "ma koliko vam bile vezane ruke i koliko je teško biti na svom mjestu od 2008. godine, pa i prije toga – morate da preduzmete to što će dovesti do vraćanja određenih prava, što se zove status kuo ante ili da kažete da niste u stanju da zaštitite i sačuvate svoj narod. A srpska strana nema pravo na ovo drugo”.
Obe opcije su prošlost i koja je gora od druge, posebno za srpski narod. Povratak na status kuo ante znači obnavljanje paralelnih struktura na Kosovu. Time bi se srpski građani Kosova doveli u poziciju da proširuju institucije Srbije na Kosovu, stavljajući ih u prostor nezakonitosti i konfrontacije sa ustavnošću Kosova i većinskog naroda.
Opcija "zaštita i očuvanje" srpskih građana Kosova od strane Srbije je relikt devedesetih. Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pokrenuti su da bi se "zaštitili i sačuvali“ Srbi tih zemalja i doneli su katastrofu za sve, pa i za Srbe. Ili, kako se pokazalo u Hrvatskoj, prije svega Srbi.
U jutarnjim emisijama nacionalnih televizija u Srbiji, svakog drugog dana, pojavljuju se favorizovani aktuelnoj vlasti, a ipak ističu da tamo gdje je Srbija u godinama bivše Jugoslavije stala u odbranu Srba, Srba je manje nego što je bilo i ranije da se Srbija obavezuje na njihovu zaštitu.
I dok je predsjednik Vučić bio u pravu kada je čitao dosadašnje blefove Zapada protiv njegove pozicije, Srbije i Zapadnog Balkana, to ne znači da on ima pravo da traži rješenja iz prošlosti.
Na Kosovu neće biti povratka na status kuo ante; djelovanje paralelnih struktura je moralo da prestane 1999. Rezolucijom 1244 UN, zatim 2008. proglašenjem nezavisnosti Kosova, pa svakim dogovorom postignutim u Briselu. Put koji treba slediti je lokalna samouprava u okviru ustavnog sistema Kosova. U njemu Srbi iz Zvečana imaju više nadležnosti opštinske vlasti nego Srbi Zaječara. Veću moć ima gradonačelnik Zubinog Potoka od gradonačelnika Kragujevca.
A na Kosovu neće biti prostora za transformaciju Srbije u čuvara bezbjednosti srpskih građana Kosova. Ovo je isprobano u Hrvatskoj (mini-suđenje u Banjskoj) i rezultati su bili katastrofalni.
U stvari, obe opcije su isprobane i rezultirale su manjim blagostanjem Srba, gdje god da se nalaze.
Možda je vrijeme da se pokuša i treća opcija, ona da se u dogovoru sa albanskom većinom obezbjede legitimna prava građana Srbije, odnosno kosovskih institucija, u okviru ustavno-pravnog sistema Kosova sa mogućnošću njihovog daljeg pravnog unapređenja. Ovo bi bio korak koji vodi dalje od statusa kuo do do sada nezabilježenog stanja bezbejdnosti za sve.
Piše za Kohu Veton Suroi, novinar i publicista iz Prištine
On je to rekao poslije sastanka sa evropskim izaslanikom Miroslavom Lajčakom i američkim ambasadorom Hillom, i koliko god to na prvi pogled zvučalo kontradiktorno, mislim da je predsjednik Srbije Vučić u pravu. Dvojica ljudi sa kojima se sreo – svako na svoj način – legitimisali su stav predsjednika Srbije protiv Kosova. Gospodin Lajčak već godinu i po ima u rukama osnovni sporazum za koji je premijer Kosova izjavio da će ga podržati – iako je to kompromisni sporazum koji je još uvijek daleko od želja Kosova – dok je Srbija potpuno iskreno izjavila da to neće prihvatiti u cijelini i da neće sprovoditi dijelove za koje smatra da zadiru u interese Srbije. Međutim, Lajčak kaže da su obe strane odgovorne za nesprovođenje.
Gospodin Hill ima mandat, izložen u njegovom pojavljivanju pred relevantnim komitetom američkog Senata, da ukloni Srbiju iz Rusije. Svaki diplomata sa malo iskustva – a Hill ima dosta iskustva – prepoznaće da proces olakšavanja EU duboko nedostaje ozbiljnosti. A SAD su bile posmatrač i podržavalac bez ikakvog doprinosa za pamćenje. Dok god gospodin Hill misli da Srbija napušta Rusiju – ili želi da ovo mišljenje bude istinito – diskurs američkog ambasadora u Beogradu je da podržava Srbiju oko Kosova do trenutka kada bezbjednost vojnika Kfora bude ugrožena.
Dakle, predsjednik Vučić ima pravo da se ponaša kako radi, sve dok to može nesmetano da radi.
EU nije ozbiljna. To je neozbiljno u trenutku kada je gospodin Vučić osporava (kao na primjer Ohridskim sporazumom) i EU se savija pred njim. Neozbiljno je i kada obećava i kada preti EU integracijama. Čak i kada mu se kaže da je Srbija na pragu članstva, čak i kada mu se kaže da neće pristupiti dok ne riješi pitanje Kosova. Srpski predsjednik je shvatio EU u ulozi bankomata sa kojeg se može povući bez posebnih uslova; EU je prećutno prihvatila da trenutno igra ulogu bankomata i ništa drugo.
I, u svojoj opoziciji, on ima pravo da ospori granice američkog strpljenja. Predsjednik Vučić se tokom deset godina transformisao u tačku bezbjednosti na Zapadnom Balkanu. Ovaj region se može zadržati u sadašnjem statusu kvo stabilnosti zahvaljujući sporazumu sa njim ili se može destabilizovati u odsustvu sporazuma sa njim. SAD sada možda smatraju Kinu ne samo konkurentom, već i strateškim protivnikom, ali kineski predsjednik je dobrodošao u Beograd, a Amerika mora da se pomiri sa tim ako želi da zadrži status kvo; ovo je Vučićev izazov ambasadoru Hillu.
Tokom ovih četvrt vijeka, granica između Kosova i Srbije označavala je liniju podjele između geostrateškog uticaja euroatlantskog svijeta i Rusije. U narednih četvrt vijeka to bi mogla biti linija podjele novog hladnog rata između Zapada i Kine.
Problem Srbije je, međutim, što ova situacija, u kojoj Srbija postaje ključ statusa kvo – gdje su stvari mirne na cijelom Zapadnom Balkanu ako to želi Beograd ili gdje postoji kontrolisana destabilizacija ako to Beograd želi (pad režima u Crnoj Gori, ritualne prijetnje, raspad Bosne i Hercegovine, paravojna intervencija na Kosovu) – ne može se držati kao konstanta. A posebno ne balansiranje između SAD, EU, Rusije, Kine i BRIKS-a.
Predsjednik Vučić je možda i simbolično pokazao manevarska ograničenja ove politike, kada je na jučerašnjoj konferenciji za novinare rekao da "ma koliko vam bile vezane ruke i koliko je teško biti na svom mjestu od 2008. godine, pa i prije toga – morate da preduzmete to što će dovesti do vraćanja određenih prava, što se zove status kuo ante ili da kažete da niste u stanju da zaštitite i sačuvate svoj narod. A srpska strana nema pravo na ovo drugo”.
Obe opcije su prošlost i koja je gora od druge, posebno za srpski narod. Povratak na status kuo ante znači obnavljanje paralelnih struktura na Kosovu. Time bi se srpski građani Kosova doveli u poziciju da proširuju institucije Srbije na Kosovu, stavljajući ih u prostor nezakonitosti i konfrontacije sa ustavnošću Kosova i većinskog naroda.
Opcija "zaštita i očuvanje" srpskih građana Kosova od strane Srbije je relikt devedesetih. Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pokrenuti su da bi se "zaštitili i sačuvali“ Srbi tih zemalja i doneli su katastrofu za sve, pa i za Srbe. Ili, kako se pokazalo u Hrvatskoj, prije svega Srbi.
U jutarnjim emisijama nacionalnih televizija u Srbiji, svakog drugog dana, pojavljuju se favorizovani aktuelnoj vlasti, a ipak ističu da tamo gdje je Srbija u godinama bivše Jugoslavije stala u odbranu Srba, Srba je manje nego što je bilo i ranije da se Srbija obavezuje na njihovu zaštitu.
I dok je predsjednik Vučić bio u pravu kada je čitao dosadašnje blefove Zapada protiv njegove pozicije, Srbije i Zapadnog Balkana, to ne znači da on ima pravo da traži rješenja iz prošlosti.
Na Kosovu neće biti povratka na status kuo ante; djelovanje paralelnih struktura je moralo da prestane 1999. Rezolucijom 1244 UN, zatim 2008. proglašenjem nezavisnosti Kosova, pa svakim dogovorom postignutim u Briselu. Put koji treba slediti je lokalna samouprava u okviru ustavnog sistema Kosova. U njemu Srbi iz Zvečana imaju više nadležnosti opštinske vlasti nego Srbi Zaječara. Veću moć ima gradonačelnik Zubinog Potoka od gradonačelnika Kragujevca.
A na Kosovu neće biti prostora za transformaciju Srbije u čuvara bezbjednosti srpskih građana Kosova. Ovo je isprobano u Hrvatskoj (mini-suđenje u Banjskoj) i rezultati su bili katastrofalni.
U stvari, obe opcije su isprobane i rezultirale su manjim blagostanjem Srba, gdje god da se nalaze.
Možda je vrijeme da se pokuša i treća opcija, ona da se u dogovoru sa albanskom većinom obezbjede legitimna prava građana Srbije, odnosno kosovskih institucija, u okviru ustavno-pravnog sistema Kosova sa mogućnošću njihovog daljeg pravnog unapređenja. Ovo bi bio korak koji vodi dalje od statusa kuo do do sada nezabilježenog stanja bezbejdnosti za sve.
Piše za Kohu Veton Suroi, novinar i publicista iz Prištine
