Neki u Sjedinjenim Državama su umanjili važnost Natoa. Mnogi evropski partneri brinu da će nakon američkih predsjedničkih izbora u novembru, američka posvećenost alijansi oslabiti. Ali dok se Nato priprema za početak svog samita u Vašingtonu u utorak, obilježavajući 75 godina svog postojanja, želeo bih da podsjetim svijet kako je Nato urezan u kulturni i politički identitet jedne zemlje u Evropi.
Godine 1999, nemilosrdna srpska kampanja koju je predvodio srpski lider i jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević dovela je do masakra, silovanja i protjerivanja oko polovine većinskog albanskog stanovništva sa Kosova. Bila je to humanitarna katastrofa. Kontinuirano Nato bombardovanje srpskih snaga i položaja zaustavilo je užas. Alijansa je odmah potom poslala skoro 50.000 vojnika.
Ko bi od mojih ljudi mogao zaboraviti prizor kako su vojnicima Natoa klicali kad su stigli? Tokom proteklih 25 godina, dok je Nato pomagao u oslobađanju Kosova i održavanju mira, mi smo zauzvrat izgradili demokratiju da njegujemo ovaj mir iznutra. Proglasili smo našu nezavisnost 2008. godine, ideja koja će odjeknuti kod Amerikanaca koji su upravo proslavili svoj Dan nezavisnosti. Većina svijeta sada priznaje naciju poznatu kao Kosovo, iako ja više volim da pišem na albanskom, Kosova.
Za nas je bilo malo sumnje, s obzirom na sveža sećanja na genocid u Ruandi i Bosni i Hercegovini, da bi se situacija na Kosovu brzo pogoršala bez Natoa. Kao građaninu Kosova, bolno je i zamišliti koliko je moglo biti gore.
Od samog početka intervencija Natoa bila je humanitarna. Ali humanitarna intervencija služi i nacionalnim interesima, koliko god mi želimo da ih smatramo različitim. Mir u Evropi i zaustavljanje ljudske patnje služili su nacionalnim interesima članica Natoa. Konflikt na Balkanu povećava rizik od prelivanja na Zapadnu Evropu, ne samo kroz izbjegličke krize, već i uvlačenjem stranih igrača u ovo istorijski značajno geopolitičko pogranično područje, ugrožavajući sigurnost Evrope.
Nato nije apstraktan entitet koji djeluje samostalno. Za to je potrebna politička volja. U slučaju Kosova, imali smo političku volju mnogih velikih sila, uključujući Sjedinjene Države, najveću vojnu silu Natoa. Državna sekretarka Madeline Albright poznavala je region i strahote evropskih ratova. Iako je bila snažno povezana sa Clintonovom administracijom, intervencija je bila dvostranačka. U Kongresu je senator Bobe Dole, republikanac, bio snažan zagovornik.
Vojna intervencija uvek treba da bude poslednje sredstvo, a na Kosovu je i bila. Sastanci na visokom nivou su više puta bili neuspešni, uključujući razgovore u Rambujeu u Francuskoj između srpskih, albanskih i američkih predstavnika, evropskih i ruskih zvaničnika. Diplomatija je bila iscrpljena dok su ljudi ubijani. Rat na Kosovu bio je četvrti koji je Milošević vodio u bivšoj Jugoslaviji.
Razmjere okrutnosti zahtevale su snažan odgovor. Nakon 78 dana vazdušnog bombardovanja, najvećeg vojnog napada Alijanse od njenog osnivanja 1949. godine, srpske oružane snage su se povukle. Nato je ostao na Kosovu, a uslijedio je povratak izbeglica pod upravom i zaštitom Ujedinjenih nacija i Evropske unije.
Prisustvo Natoa je osiguralo mir i omogućilo nam da se obnovimo. Vojske su štitile našu granicu, ali su nam takođe pomogle da se zaštitimo, uključujući i izgradnju naše vojske, Kosovskih bezbjednosnih snaga. Prvobitna misija bila je podjeljena između Francuske na sjeveru, Italije na zapadu, Njemačke na jugu i Sjedinjenih Država na istoku, sa Ujedinjenim Kraljevstvom na centralnom istoku. Tokom godina, kako je naša stabilnost rasla, Nato je drastično smanjio svoje trupe sa početnih 50.000 na nekoliko hiljada.
Zapad bi trebao biti ponosan na ovo postignuće. Kosovo je sada priznato kao najviše rangirana demokratija na zapadnom Balkanu. Ovu transformaciju nije uradio samo Nato, to je zahtjevalo napore mnogih stranaka i, što je najvažnije, odlučnost kosovskog naroda koji je bio uključen u politički proces. Ali Nato je omogućio ovu realnost, i nije slučajno da je rat u Ukrajini prvi veliki evropski rat u više od 100 godina u kojem zemlje Zapadnog Balkana nisu učestvovale. Mir je težak posao i dinamičan - mora se stalno održavati.
Ipak, iako je kosovska demokratija u porastu, rastu i prijetnje njegovoj bezbjednosti. U septembru su teško naoružane srpske paravojne trupe za koje vjerujemo da su dolazile iz Srbije zauzele položaje u pravoslavnom manastiru Banjska u, kako je vlada SAD nazvala, visoko organizovanom naporu koji je uključivao sofisticirano oružje. Srpske vojne snage mobilisane blizu naše granice, kritičar poteza Sjedinjene Države smatraju "destabilizirajućim". Prošle godine Nato je povećao svoje trupe sa 3.770 na oko 4.500 usred sve većih prijetnji miru.
Ostaju i politički izazovi, 2017. Aleksandar Vučić, bivši ministar informisanja u Vladi Slobodana Miloševića, postao je predsjednik Srbije. Njegov uspon označio je povratak Miloševićevoj autoritarnoj, etnonacionalističkoj politici, posebno ekspanzionističkoj. Autoritarna politika Beograda posebno je otežavala život etničkim Srbima na Kosovu. Morali su da se snalaze u svojoj ulozi manjine u novoj zemlji sa otprilike 93 odsto stanovništva etničkih Albanaca i sedam odsto koje čine druge manjine, uključujući Rome i Turke. Srbija je ometala ovu integraciju. Trebala je hrabrost da se etnički Srbi priključe institucijama i postanu aktivni učesnici u zemlji.
Novi front na Balkanu služio bi Rusiji kao i Srbiji, Srbija bi mogla da pokuša da osvoji teritoriju agresijom, a Rusija bi mogla da ojača Srbiju kao satelit, pored toga što će odvratiti svijet od rata koji vodi u Ukrajini. Za vrijeme gospodina Vučića, Srbija je mnogo ulagala i u svoju Vojsku i u vojnu saradnju sa Rusijom. U izvještaju američkog ministarstva odbrane iz 2019. zaključuje se da „Srbija pruža najpovoljnije okruženje za ruski uticaj na Zapadnom Balkanu“. Kosovo, naprotiv, nije moglo da obezbjedi manje permisivno okruženje. Ostali smo čvrsto prozapadni.
Četvrt vijeka nakon njegove intervencije, uloga Natoa na Kosovu dokazuje da je organizacija važnija nego ikad. Njegova snažna iskustva u zemlji pokazuju da su demokratija i institucionalna podrška kojima je pomogla da se uspostavi, zajedno sa spoljnim pretnjama koje je sprečio, uspješno održali mir. Nažalost, 25 godina kasnije, ponovo se suočavamo sa ratom i prijetnjama ratom u Evropi. Ovde se mir održava samo našom sposobnošću da ga branimo kada je direktno izazvan, a prijetnja takvog izazova je stvarnija nego ikad.
Piše: Albin Kurti, premijer Kosova
Izvor: New York times/Kosovoonline
Ko bi od mojih ljudi mogao zaboraviti prizor kako su vojnicima Natoa klicali kad su stigli? Tokom proteklih 25 godina, dok je Nato pomagao u oslobađanju Kosova i održavanju mira, mi smo zauzvrat izgradili demokratiju da njegujemo ovaj mir iznutra. Proglasili smo našu nezavisnost 2008. godine, ideja koja će odjeknuti kod Amerikanaca koji su upravo proslavili svoj Dan nezavisnosti. Većina svijeta sada priznaje naciju poznatu kao Kosovo, iako ja više volim da pišem na albanskom, Kosova.
Za nas je bilo malo sumnje, s obzirom na sveža sećanja na genocid u Ruandi i Bosni i Hercegovini, da bi se situacija na Kosovu brzo pogoršala bez Natoa. Kao građaninu Kosova, bolno je i zamišliti koliko je moglo biti gore.
Od samog početka intervencija Natoa bila je humanitarna. Ali humanitarna intervencija služi i nacionalnim interesima, koliko god mi želimo da ih smatramo različitim. Mir u Evropi i zaustavljanje ljudske patnje služili su nacionalnim interesima članica Natoa. Konflikt na Balkanu povećava rizik od prelivanja na Zapadnu Evropu, ne samo kroz izbjegličke krize, već i uvlačenjem stranih igrača u ovo istorijski značajno geopolitičko pogranično područje, ugrožavajući sigurnost Evrope.
Nato nije apstraktan entitet koji djeluje samostalno. Za to je potrebna politička volja. U slučaju Kosova, imali smo političku volju mnogih velikih sila, uključujući Sjedinjene Države, najveću vojnu silu Natoa. Državna sekretarka Madeline Albright poznavala je region i strahote evropskih ratova. Iako je bila snažno povezana sa Clintonovom administracijom, intervencija je bila dvostranačka. U Kongresu je senator Bobe Dole, republikanac, bio snažan zagovornik.
Vojna intervencija uvek treba da bude poslednje sredstvo, a na Kosovu je i bila. Sastanci na visokom nivou su više puta bili neuspešni, uključujući razgovore u Rambujeu u Francuskoj između srpskih, albanskih i američkih predstavnika, evropskih i ruskih zvaničnika. Diplomatija je bila iscrpljena dok su ljudi ubijani. Rat na Kosovu bio je četvrti koji je Milošević vodio u bivšoj Jugoslaviji.
Razmjere okrutnosti zahtevale su snažan odgovor. Nakon 78 dana vazdušnog bombardovanja, najvećeg vojnog napada Alijanse od njenog osnivanja 1949. godine, srpske oružane snage su se povukle. Nato je ostao na Kosovu, a uslijedio je povratak izbeglica pod upravom i zaštitom Ujedinjenih nacija i Evropske unije.
Prisustvo Natoa je osiguralo mir i omogućilo nam da se obnovimo. Vojske su štitile našu granicu, ali su nam takođe pomogle da se zaštitimo, uključujući i izgradnju naše vojske, Kosovskih bezbjednosnih snaga. Prvobitna misija bila je podjeljena između Francuske na sjeveru, Italije na zapadu, Njemačke na jugu i Sjedinjenih Država na istoku, sa Ujedinjenim Kraljevstvom na centralnom istoku. Tokom godina, kako je naša stabilnost rasla, Nato je drastično smanjio svoje trupe sa početnih 50.000 na nekoliko hiljada.
Zapad bi trebao biti ponosan na ovo postignuće. Kosovo je sada priznato kao najviše rangirana demokratija na zapadnom Balkanu. Ovu transformaciju nije uradio samo Nato, to je zahtjevalo napore mnogih stranaka i, što je najvažnije, odlučnost kosovskog naroda koji je bio uključen u politički proces. Ali Nato je omogućio ovu realnost, i nije slučajno da je rat u Ukrajini prvi veliki evropski rat u više od 100 godina u kojem zemlje Zapadnog Balkana nisu učestvovale. Mir je težak posao i dinamičan - mora se stalno održavati.
Ipak, iako je kosovska demokratija u porastu, rastu i prijetnje njegovoj bezbjednosti. U septembru su teško naoružane srpske paravojne trupe za koje vjerujemo da su dolazile iz Srbije zauzele položaje u pravoslavnom manastiru Banjska u, kako je vlada SAD nazvala, visoko organizovanom naporu koji je uključivao sofisticirano oružje. Srpske vojne snage mobilisane blizu naše granice, kritičar poteza Sjedinjene Države smatraju "destabilizirajućim". Prošle godine Nato je povećao svoje trupe sa 3.770 na oko 4.500 usred sve većih prijetnji miru.
Ostaju i politički izazovi, 2017. Aleksandar Vučić, bivši ministar informisanja u Vladi Slobodana Miloševića, postao je predsjednik Srbije. Njegov uspon označio je povratak Miloševićevoj autoritarnoj, etnonacionalističkoj politici, posebno ekspanzionističkoj. Autoritarna politika Beograda posebno je otežavala život etničkim Srbima na Kosovu. Morali su da se snalaze u svojoj ulozi manjine u novoj zemlji sa otprilike 93 odsto stanovništva etničkih Albanaca i sedam odsto koje čine druge manjine, uključujući Rome i Turke. Srbija je ometala ovu integraciju. Trebala je hrabrost da se etnički Srbi priključe institucijama i postanu aktivni učesnici u zemlji.
Novi front na Balkanu služio bi Rusiji kao i Srbiji, Srbija bi mogla da pokuša da osvoji teritoriju agresijom, a Rusija bi mogla da ojača Srbiju kao satelit, pored toga što će odvratiti svijet od rata koji vodi u Ukrajini. Za vrijeme gospodina Vučića, Srbija je mnogo ulagala i u svoju Vojsku i u vojnu saradnju sa Rusijom. U izvještaju američkog ministarstva odbrane iz 2019. zaključuje se da „Srbija pruža najpovoljnije okruženje za ruski uticaj na Zapadnom Balkanu“. Kosovo, naprotiv, nije moglo da obezbjedi manje permisivno okruženje. Ostali smo čvrsto prozapadni.
Četvrt vijeka nakon njegove intervencije, uloga Natoa na Kosovu dokazuje da je organizacija važnija nego ikad. Njegova snažna iskustva u zemlji pokazuju da su demokratija i institucionalna podrška kojima je pomogla da se uspostavi, zajedno sa spoljnim pretnjama koje je sprečio, uspješno održali mir. Nažalost, 25 godina kasnije, ponovo se suočavamo sa ratom i prijetnjama ratom u Evropi. Ovde se mir održava samo našom sposobnošću da ga branimo kada je direktno izazvan, a prijetnja takvog izazova je stvarnija nego ikad.
Piše: Albin Kurti, premijer Kosova
Izvor: New York times/Kosovoonline
