Jučerašnja odluka o produženju mandata njemačkih vojnika u Afganistanu slučajno je pala samo nekoliko dana po objavljivanju izvještaja opunomoćenika Bundestaga za armiju o (lošem) stanju u Bundeswehra.
Psihički život vojnika u teškoj misiji u Afganistanu opterećen je stalnim strahom i napetošću. Ali, to je tema o kojoj se u Bundeswehru nerado govori. Novinari televizije Arte koji su nedavno snimili film o toj temi, žalili su se da o njoj govore samo vojnici, a da starešine ili vojni zvaničnici izbjegavaju svako pominjanje problema zvanog: psihička trauma. Pri tome strah vojnika nije samo strah za sopstveni život, već, kako je to rekao jedan učesnik misije na Hindukushu:
"Osjećam strah da ću se promjeniti poslije ove misije; da me moja porodica i moji prijatelji više neće prepoznati; da ću se psihički toliko promjeniti da niko više neće htijeti da ima posla sa mnom i da ću izgubiti prijatelje i da će moja porodica da se povuče… Toga se bojim…"
Pretrpljeni šok uzima danak
Kada se, međutim, vojnici nađu u ekstremnim situacijama, u kojima im je ugrožen goli život, ili su vidjeli ranjene i mrtve saborcem, ili su i sami morali da pucaju na ljude, sve se mijenja iz temelja. Život teče dalje, ali pretrpljeni šok često uzima svoj danak u vidu teških psihosomatskih smetnji. Gabrijele Frelih-Gildhof, primarijus odjeljenja za psihosomatiku u klinici Wicker u Bad Wildungenu na sjeveru Hesena, kaže da je teško predvidjeti kada može doći do manifestacija posttraumatskog sindroma.
"To se može manifestovati sasvim različito. To može biti neko tjelesno oboljenje, kao na primjer, teški grip. Ali, može biti i lična krizna situacija, kao što je gubitak radnog mjesta ili razvod braka. U takvim situacijama, iznenadno se javljaju slike iz sjećanja na jezive događaje. To zovemo takozvanim flash-backom posttraumatskog sindroma."
Takve slike koje se iznenada pojavljuju su tipične za ovaj sindrom. Može da se radi i o auditivnim asocijacijama, recimo, kada zvuci novogodišnjeg vatrometa počnu da se pretvaraju u zvučnu sliku traumatskog doživljaja iz Afganistana. U takvim situacijama često dolazi do samopovrijeđivanja kao izlaza iz situacije. Onaj ko sam sebi nanese bol, na taj način pokušava da uspostavi orijentaciju koju je počeo da gubi.
Nedovoljna pažnja povratnicima iz Avganistana
S vremenom, ljudi postaju stalno napeti, javlja se nesanica, i osobe počinju da menjaju ponašanje utoliko što izbjegavaju mjesta ili situacije koje izazivaju traumatska sećanja. Oboleli se povlači u sebe, u najgorem slučaju postaje nesposoban za rad i nalazi bekstvo u alkoholizmu ili zavisnosti od medikamenata.
Stručnjaci upozoravaju da je takvim ljudima posvećena nedovoljna pažnja i da oni često ostaju prepušteni sami sebi. Država, koja je vojnike poslala u rat, posttraumatski sindrom još uvijek tretira kao problem pojedinca, mada je to sindrom koji pogađa mnoge sa sličnom sudbinom.
/DW/
