Apokaliptičnim proročanstvima uprkos, većina historičara smatra da je nestanak jedne civilizacije njen prirodni tok pa tako dijele razvoj i opadanje jedne civilizacije na sljedeće faze: nastanak, rast, starenje, kolaps i opadanje.
Slavni britanski historičar Edward Gibbon za Rimsko je carstvo izjavio kako je njihova propast "bila prirodna i neizbježna posljedica neumjerene veličine". Postavlja se, zato, pitanje - imaju li civilizacije zaista prirodan rok upotrebe poslije kojeg se jednostavno kvare, nestaju?
Za 2012. godinu se veže urbani mit o kalendaru drevnih Maja, koji su njime, navodno, predvidjeli da će se smak svijeta ili barem kraj civilizacije kakvu poznajemo dogoditi 21. decembra 2012. Činjenica je da je ovaj datum sasvim arbitraran i za same Maje, s obzirom da se tada samo okončava njihov kalendar, odnosno razdoblje u kalendaru, ali nigdje u majanskoj kulturi ne postoji ideja da tog datuma dolazi do apokalipse.
Ipak, to ne znači da se nekakav konačni krah, kad god on bio, ne očekuje u majanskom, ali i u svakom drugom gledanju na budućnost. Naime, gotovo da nema velikog mislioca koji na ovaj ili onaj način ne vidi proces razvoja civilizacija kao put od razvoja do konačnog kraja. Jednako u slučaju Rimskog carstva, Sovjetskog Saveza, Starog Egipta, civilizacije Uskršnjih otoka ili civilizacije Maja. Međutim, kako i zašto iščezavaju civilizacije?
Ostavljajući po strani veliku temu o apokalipsi kao kulturnom, teološkom, socijalnom i psihološkom pitanju, u svakom poznatom predviđanju, civilizacije se na kraju ruše. Većina historičara dijeli razvoj i opadanje jedne civilizacije na više faza: nastanak, rast, starenje, kolaps i opadanje. U slučaju Rima se ove etape razvoja sasvim jasno vide, a nije ih teško uočiti ni kod onih civilizacija koje su zauzimale manje teritorije i koje su kraće trajale, piše "Vreme nauke".
Civilizacije su, ma kako ih definisali, vrlo kompleksni sistemi, koji slijede neka konkretna pravila, imaju izvjesnu unutrašnju dinamiku i, po pravilu, dospijevaju u kritično stanje. Kao što takođe vrlo složen klimatski sistem u nekom trenutku može dostići kritičnu tačku i na Zemlji odjednom zavlada ledeno doba, civilizacije se mogu obrušiti kada neki od unutrašnjih ili vanjskih društvenih procesa dođe do svoje kritične tačke.
U slučaju Rimskog imperija može se reći da je opadanje bio spor proces koji se protegao na više stotina godina. Takve civilizacije, naime, tokom svog dugog trajanja nadilaze svakojake probleme, od vojnih izazova, do društvene strukture pa je uvijek pitanje kako propadaju nakon jedne konkretne najezde, prirodne katastrofe ili ekonomskog sloma.
Ako ih uslovno posmatramo u evolucijskom smislu, jasno je da do kritičnog trenutka mora doći zbog raspodjele resursa, kakvi god oni bili. U nekom trenutku resursi više nisu dovoljni da nahrane i održavaju populaciju koja čini civilizaciju.
Čitav je splet teorija koje pokušavaju objasniti uzroke zbog kojih takav jedan društveni sistem postaje kritično nestabilan. Međutim, ima i teoretičara koji smatraju da ekonomski ili moralni razlozi nisu toliko važni koliko jednu civilizaciju zapravo uništava usvajanje nekih sasvim novih vrijednosti i kulture. Treći smatraju da je ključ u neadaptiranosti elita, koje su dobre u rješavanju jedne vrste problema, ali upravo zbog uspjeha svog načina mišljenja na jednom polju, više ne mogu pronaći rješenje kada se okolnosti promijene.
Neka od posljednjih istraživanja pronalaze konkretnu listu mogućih uzroka. Tako je kompjuterska analiza više od četrdeset civilizacija koje su davno propale dovela do pronalaženja pet osnovnih razloga za njihov nestanak: rast unutrašnjih nemira ili prijetnji od invazije, uništavanje životne sredine i okruženja, prirodne klimatske promjene, udaljeni resursi i ovisnost od trgovine, kao i društveni odgovor na takve vanjske prijetnje.
