Britanski think thank Demos, koji se bavi istraživanjem odnosa moći i politike, objavio je uznemirujuću studiju o ekstremnoj desnici u Evropi, koja u proteklih pet godina postaje sve jača i okuplja sve više sljedbenika. Studija Demosa zaključuje da ekstremna desnica danas predstavlja ozbiljnu prijetnju mainstream politici u Evropi.
Wikileaks je pokazao da je internet danas postao veliko bojno polje demokracije. Ali ta grupa neustrašivih zviždača, predvođenim kontraverznim Julianom Assangeom, nalazi se na lijevoj strani političkog spektra, najviše usmjerena na borbu protiv tajnovitosti moćnika i autoritarnosti najmoćnijeg svjetskog režima, američkog. U drugom je planu previše vremena ostala činjenica da je internet i savršena platforma za okupljanje onih na ekstremnoj desnici, pa i neofašista, kojima je većinom zatvoren pristup civilizovanom političkom diskursu, u kojem su predmet ruganja i jasne osude, piše Tportal.
Možda je baš zato i ekstremne desnica i savremeni fašizam toliko procvjetao na internetu, gdje nema ograničenja slobode izražavanja, pa sve više rastu – i brojem i posjećenošću – razni nacistički forumi, blogovi, news grupe i slično. Toga su očito bili svjesni i u britanskom think thanku Demos, što je rezultiralo jednom vrlo zanimljivom, ali i duboko uznemirujućom studijom.
'Novo lice digitalnog populizma' se na sto stranica detaljno i dubinski bavi online aktivnostima ekstremne desnice, čiji je simbol postao norveški terorist Anders Breivik, a rezultati koje Demos prezentuje nastali su zahvaljujući neumornom surfanju njegovih istraživača. Naime, oni su preko Facebooka (još jednog rasadnika ekstremne desnice) uspjeli nagovoriti deset hiljada pristaša ultradesnice da ispune upitnike o svojim političkim uvjerenjima i angažmanu. Zaključak koji Demos nakon analize dobivenih podataka iznosi je, blago rečeno, zabrinjavajući.
Studija otkriva da se u Evropi sve više šire nacionalistički, ksenofobni i islamofobni stavovi, i to naročito među mladima. Online podržavatelji tvrde desnice su većinom muškarci do 30 godina, sa većom šansom da su nezaposleni. Oni nisi samo aktivisti iza tastature, nego su spremni izaći i na ulice i protestvovati, a mnogi od njih su i aktivni članovi ekstremnih političkih stranaka, organizacija i saveza. Studija naročito ističe da su tvrdi desničari u međuvremenu postali mnogo spremniji i na javni angažman, sa vlastitim imenom i prezimenom, nego što je na istu stvar spremna većina u društvu, što znači da bi takvi stavovi mogli postati još popularniji.
Dok se prije sa ekstremnom desnicom najviše identifikovalo po negativnim osjećajima, poput mržnje prema drugim rasama, studija pokazuje da se i tu dogodila značajna promjena, jer se sada iskazuje pozitivna identifikacija sa onime što ekstremni desničari smatraju nacionalnom kulturom i tradicijom, koja se želi zaštititi.
To, naravno, ne znači da ne postoje stereotipni neprijatelji i izvori ugroze, što danas predstavljaju većinom emigranti. Mnogi učesnici Demosove studije su baš njih naveli kao razlog za svoje političke stavove smatrajući da su emigranti u Evropi prijetnja njenim tradicijama.
Ekstremnim desničarima nove generacije zajedničko je i to što dijele nepovjerenje prema institucijama države i Evropske unije, ne vjeruju ni u sudstvo, ali zato imaju povjerenja u policiju i vojsku, kao autoritarne elemente državnog represivnog aparata. Ipak, oni ne odbacuju demokraciju i glasanje na izborima, nego većinom smatraju da politika ne nudi odgovore na stvari koje oni smatraju važnima. Najviše od svega iz zabrinjava, kako oni to vide, sve veći uticaj islama koji prijeti Evropi, pa zato politolozi upozoravaju da je islamofobija najvažniji ujedinjujući faktor nove ultradesnice, baš kao što je to u dvadesetim godinama prošlog vijeka bio antisemitizam.
