"Čini se kao da su retorika i scenario po kojem se stvari odvijaju u Srbiji i na Kosovu veoma slični kao u prošlosti. Sve me to podsjeća na, na primjer, “balvan revoluciju”, kada su ljudi isto ovako izašli i pravili nekakve barikade u Hrvatskoj", kaže u intervjuu za vojvođanski portal autonomija.info prištinski advokat Azem Vllasi, nekadašnji visoki socijalistički funkcioner i čovjek koga je Miloševićev režim poslao u zatvor.
"Narod možeš da iskoristiš na brutalan način i za jednokratnu upotrebu. Možeš da ih povedeš na neki miting, da ih okupiš i da vičeš, „propovedaš”, i to je to. A šta će sada oni ljudi na barikadama na sjeveru? Hoće li po kiši i hladnoći da i dalje “brane” Kosovo. To što se iz Beograda poručuje je sve jedna besmislica i oni vode “nepostojeću politiku”. Oni govore o tome kako će oni “odbraniti” Kosovo i kako hoće da “sačuvaju” Kosovo. To je apsurd, jer ti možeš da odbraniš i sačuvaš samo ono što imaš, a ne ono što već odavno nije tvoje", smatra Vllasi.
Šta se u stvari dešava na sjeveru Kosova? Mi ovdje u Srbiji dobijamo vrlo selektivne informacije, što posebno nama mladima stvara teškoće da razumijemo situaciju…
- Postaje sasvim jasno da su za događaje na severu zaslužne kriminalne strukture. Prelazi Brnjak i Jarinje su bili mjesta na kojima je i sa jedne i sa druge strane stvorena “siva zona”, koja je odgovarala svima – i Srbima i Albancima. Ali jedno mora da ostane jasno – geoplitička karta je zapečaćena. Nema nazad. Zna se i u Srbiji, i na Kosovu, i u Evropi koje su granice i koji su zvanični granični prelazi. Bez obzira na to, svi ti tajkuni i biznismeni još uvijek imaju veliku ulogu u političkom životu. Kada dođe vrijeme izbora oni finansiraju političke partije, njihove kampanje i kandidature. Situacija je ista u obje države, bez izuzetka. Poslije zauzvrat traže dio kolača. Kada su kamioni stali na ovim prelazima, nemojte da mislite da se privrednici iz Srbije nisu hvatali za glavu zbog toga. Tržište Kosova je za njih veliko i dragoceno i tu cirkuliše roba u vrijednostima koje se kreću i do 400 milona eura. Nikome u Srbiji nije u intersu da izgubi takvo tržište.
Politika Srbije prema Kosovu izgrađena je još u prošlosti i utisak je da su odnosi Srbije i Kosova i dalje u znaku prošlosti?
- Milošević je bio dobar odabir Srbije u to vrijeme, krajem osamdesetih. On je bio balans između komunizma i takozvane nacionalističke opozicije. To nije bila samo Miloševićeva politika. To, u stvari, i nije bila njegova politika. Milošević je bio onaj koji je sprovodio politiku njenih kreatora. A kreatori politike su bili akademici SANU, koji su tada nazivani tom nacionalističkom opozicijom. On je samo bio dovoljno krut da pristane da je sprovede. Sjećamo se jos uvijek Memoranduma SANU. I danas neko piše memorandume, a Srbija ih pokušava slijediti.
Kosovo se i u vrijeme davnih demonstracija, kada su uzvikivane parole “Kosovo republika” i kada su Srbi bili uplašeni i osjećali se nelagodno, prema njima odnosilo vrlo pažljivo. Mene su tada osuđivali da samo gledam kako da zadovoljim Srbe. Ali i danas imam to stanovište, kao što sam imao i tada, da način na koji se jedna država ponaša prema manjinama i koliko čini da se oni u toj državi osjećaju sigurno i dobro, pokazuje koliko je ta država jaka. Kosovo je ušlo u razdoblje pod Miloševićem kao autonomna pokrajina i konstitutivna jedinica SFRJ. Bilo mi je jasno da će Srbija pokušati da promjeni položaj Kosova i Vojvodine. Desili su se Gazimestan i Jogurt-revolucija. Milošević je sprovodio politiku bez kompromisa, gazeći zakone, poredak i Ustav. I tada sam podigao glas. Rekao sam da nećemo tek tako da se prepustimo stihiji. Zbog toga sam završio u zatvoru i bio jedini visoki državni funkcioner koji je krivično gonjen za razbijanje, razjedinjavanje države i čija je optužnica govorila o smrtnoj kazni. U zatvoru sam završio ja, koji je branio ustavni poredak, a ne Milošević koji ga je kršio. Za SFRJ, Kosovo i Vojvodina su bili kompromis i pokušaj da se agresivna srpska politika “skine sa vrata ostalim republikama”. Naravno, bez uspjeha. Svi su došli na red da osjete odlučnost i nezaustavljivost ideje. U to vrijeme, SFRJ je trebala da bude reformisana, i Srbija je pokušala da iskoristi priliku. Takva politika ne samo da nije sačuvala Kosovo, nego ga je Milošević prosto odgurnuo u nezavisnost. Iz Srbije se čulo samo kukanje i govorilo o “jadnim i ugnjetavanim Srbima”, koje su maltretirali i činili im zlo na svakom koraku. Ovakva retorika se prepoznaje i danas. U mnogo čemu je Srbija promjenila svoju politiku, ali politiku prema drugima je zadržala i ona je gotovo ista kao i kod prethodne vlasti. Iako je prošlo 11 godina od pada Miloševića, i dalje se govori o “golorukom narodu”.
Da li to znači da su današnji političari učili politiku od Miloševića?
- Današnja politika Srbije je samo obučena u evropejsko odjelo. Današnji “kreatori” politike su samo uzeli mlado “pile” iz svojih redova i nastavili sa svojim idejama na suptilniji način, jer za agresivnost više nema ni volje ni mjesta. Boris Tadić je sin najbližeg saradnika “oca nacije” Dobrice Ćosića. On je sin Ljube Tadića. Neki odmah pitaju da li je to onaj glumac, a ja im odgovorim da nije i da je taj glumac bio čestit čovjek.
Tadić ne smije da se odmetne iz svog gnezda jer će “dobiti po nosu”, a sa druge strane mu stalno nad glavom stoji Đinđićeva senka. Ako se ugleda na nju pratiće ga i osjećaj mogućnosti da će ga snaći ista sudbina. Zato je politika Srbije uvijek “kreni-stani”, “povuci-potegni”. Neki kažu da će Tadić uraditi više nego bilo koji drugi političar, ali nemam utisak čak ni da bi on to htio. Evo i primjera. Poslije raspleta na Kosovu 1999. godine, još dok je Milošević bio na vlasti, neki ljudi iz opozicije su, verovatno Đinđić, smatrali da treba da se načini nekakav kontakt između Albanaca i Srba. Da se pokušaju makar malo približiti ova dva naroda poslije svih užasa koji su se desili. I tada je, preko jednog zajedničkog prijatelja koga su u Beogradu zvali Ljuba “Šiptar”, ugovoreno da se sretnemo Boris Tadić i ja. Njega je poslao Đinđić.
Tadić i ja smo se sreli u motelu “Duga” kod Rožaja. Bio je to pokušaj da se zategnuti odnosi malo otkrave. Tada sam rekao Tadiću da poruči Zoranu Đinđiću da zajedno sa civilnim društvom i opozicijom pokrenemo pitanje nestalih lica na Kosovu. To je najbolnije pitanje koje se tiče obje strane. Svi su izgubili u sukobima i to je humanitarno pitanje. Rekao sam mu tada da poruči Đinđiću da napiše jedan članak i da ću ja lično organizovati da ga Koha Ditore objavi, iako je tada bilo još uvijek nezamislivo da neki Srbin u albanskim novinama dobije prostora. Veton Surroi, vlasnik Koha Ditore, je pametan čovjek i on bi sigurno pristao na ovaj potez, jer je razumijevao situaciju na pravi način. Svakako je to bilo u interesu obje strane. Poručio sam Đinđiću da napiše članak u kojem se ograđuje od Miloševićeve politike prema Kosovu i Albancima i da je ta politika najviše koštala i uništila Srbiju, te da kroz taj članak provuče i izvinjenje. Nije opozicija bila kriva, ni Đinđić, i nisam tražio da oni preuzmu odgovornost za sve što se desilo. No, bilo je potrebno da neko poruči da se moramo okrenuti budućnosti i započeti nekako proces pomirenja. Obećao sam da će to biti objavljeno i samim tim veoma primjećeno i cijenjeno, ne samo na Kosovu već i u međunarodnoj zajednici.
To je bila tema razgovora između mene i Borisa Tadića toga dana. Od toga se nije desilo ništa. Kao da nismo ni razgovarali. Tada mi je bilo jasno i samo sam rekao ovom našem zajedničkom prijatelju da poruči i Đinđiću i Tadiću da prestanu da se sa mnom igraju. Tada sam završio svoju misiju sa Srbijom i rješio da sam ovdje pokrenem stvari. Pogotovo pitanje nestalih, jer je to veoma važno za obje strane, a ni oko toga nismo uspjeli da se usaglasimo.
Osvrćući se na temu žrtava koju ste pomenuli i na informaciju da ćete prihvatiti poziciju javnog zagovarača za osnivanje REKOM-a, da li mislite da je to rješenje za region i da će REKOM doneti normalizaciju odnosa?
- Ovo što Nataša Kandić radi je nešto sasvim drugo. Ona i Fond za humanitarno pravo su za Kosovo učinili jako puno. Evo, nedavno je u Prištini bila i promocija knjige kosovskih žrtava pod nazivom “Kosovska knjiga pamćenja 1998-2000.”, u čijem podnaslovu stoji kratko: “Da ljudi pamte ljude”. No, REKOM neće ponuditi rješenje za još uvijek poremećene odnose na Balkanu, REKOM nije rješenje. To je projekat koji donosi kompletnu i konačnu evidenciju žrtava gdje god da su se te žrtve desile.
REKOM gleda na sve žrtve bez rezerve i ne izjednačava ih ni po kom osnovu, iako je na početku bilo nekih sumnji koje su kasnije otklonjene. REKOM će raditi metodologijom koja će identifikovati žrtvu i reći da je ona na primjer po nacionalnosti Albanac koji je stradao u svom selu za vrijeme bombardovanja i koji je ubijen u naletu srpskih vojnika. Takođe, REKOM će reći da je Marko Marković poginuo ili nestao u, na primjer, julu 1999. godine, u onom zaokretu snaga koji se dešavao u to vrijeme. Ubijen je u svojoj kući u svom selu i tada znamo da ga nije niko drugi mogao ubiti nego Albanci. No, tako će se identifikovati i, hipotetički rečeno, Jovan Jovanović iz, na primjer, Kragujevca, koji je u vrijeme sukoba i bombardovanja bio policijski ili vojni službenik. I tada znamo da nije to bio neki čovjek-civil koji je došao na Kosovo za vikend da roštilja, nego da je došao da ubija Albance pa je dobio metak. REKOM je zamišljen kao pošteno utvrđivanje žrtava i okolnosti, koje će spriječiti manipulaciju.
Bilo bi jako važno da se ovim projektom utvrde brojke i da se njime stavi tačka na manipulacije. Tako će se umiriti i one porodice koje su ostale bez svojih članova. Sudovi su spori. Oni ne mogu da procesuiraju sve ljude. Sudovi zadovoljenje donose samo za veoma mali broj žrtava i njihovih porodica.
www.autonomija.info
