Turska vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP), pobijedila je na u nedjelju 12. juna održanim parlamentarnim izborima, iako nije uspjela da obezbijedi apsolutnu većinu u parlamentu.
AKP će sada morati da uloži veće napore da postigne konsenzus sa rivalima oko najavljenih ustavnih promjena. Sada kada su izbori završeni, ostaje da se vidi da li će Turska vladajuća partija uspjeti da se izdigne iznad borbe na hlapljivoj političkoj sceni Turske kako bi se nosila s brojnim rastućim vanjskopolitičkim izazovima.
AKP je osvojila treće izbore za redom u Turskoj od 2002., prema još nezvaničnim rezulatima. Sa 99 posto izbrojanih glasova, stranka sa islamskim korijenima je osvojila je 50 odsto biračkog tijela i osigurala 326 mjesta u parlamentu ali je pala zanačajno ispod 367 poslanika, što bi joj osiguralo apsolutnu većinu u parlamentu, koji ima 550 mjesta, i čime bi mogli sami da uđu u najavljeni proces ustavnih reformi.
Da su uspjeli da obezbijede 330 mjesta, mogli bi bez problema sami da raspišu referendum o ustavnim promjenama. Glavna opziciona Republikanska narodna partija (CHP), osvojila je 25.9 posto biračkog tijela, odnosno 135 mjesta.
Desni Nacionalistički pokret (MHP) osvojio je 13 posto glasova i 54 mjesta, čime su srušili nade AKP da će ova stranka imati ispod deset odsto podrške, a vladajuća stranka time dobiti više mjesta u parlamentu.
Nije bilo nedoumica oko toga hoće li AKP pobijediti, ali su postojale određene rezerve oko toga hoće li obezbijediti apsolutnu većinu. Da je AKP ostvarila apsolutnu većinu, mogla je da uđe u proces veoma važnih ustavnih reformi ili pisanju potpuno novog ustava, bez parlamentarnog otpora.
Dio tog cilja AKP-a je da Turska bude više demokratska i u skladu s liberalnim principima Evropske unije. Određene promjene Ustava iz 1982., koji je napravljen tokom vojne vladavine, urađene su u septembru 2010. kada su referendumskim izmjenama skinute specijalne privilegije visokim sudskim instancama koje su pogodovale sekularnoj eliti.
Sekularne snage u defanzivi
Turski premijer Redžep Tajip Erdogan je takođe pokazao sklonost da Tursku iz parlamentarnog sistema prevede u onaj gdje je mnogo veća vlast skoncentrisana u rukama predsjednika, sve u cilju njegovog neskrivenog plana da preuzme funkciju šefa države.
Time je pojačao zabirinutost kritičara koji smatraju da zemlja ide ka autoritarnosti kako AKP konsoliduje moć, na štetu ne male sekularne stare elite.
Budući da je AKP pao ispod 330 mjesta u parlamentu, u do sada jednostranom radu na ustavnom referendumu vladajuća stranka će morati težiti postizanju konsenzusa sa političkim suparnicima u parlamentu prije nego što pokušaju ustavne promjene.
Kao što je glasanjem 12. juna ilustrovano, političaka scena Turske i dalje je duboko podijeljena između više vjerskih i konzervativnih birača u Anadoliji, Ankari i Istanbulu, i tradicionalne sekularne elite koncentrisane u Trakiji i zapadnim obalskim regionima zemlje.
Posljednji put kada je neka turska politička stranke osvojila treći uzastopni mandat bilo je to 1957. kada je pobijedila Demokratska partija, koja je svrgnuta 1960. tokom prvog vojnog udara u Turskoj.
Ovaj put, vojska više nije u mogućnosti da izvrši veliku intervenciju protiv dominantne političke snage. Turske sekularne snage su u defanzivi tokom devet godina vladavine AKP-a, i nijesu bile sposobne da se učinkovito takmiče za glasove u uslovima u kojima je privreda - sada 16. na svjetu po snazi – nastavila zdrav rast pod vođstvom AKP.
Kreditno zaduženje doduše sada približava Tursku recesiji, ali s podrškom koju je AKP dobila 12. juna na izborima, vladajuća stranka ima dobre šanse za održavanje uz široku podršku dok prolazi kroz potrebno, iako bolno, ekonomsko liječenje narednih mjeseci.
Kurdsko ptanje i Arapsko proljeće
Drugi važan izazov sa kojim se suočava je rješavanje kurdskog pitanja. Prema rezulatima nedjeljnih izbora, pro-kurdska Partija za mir i demokratiju (BDP) značajno je napredovala na ovom izborima, sa osvojenih 35 mjesta u parlementu, u usporedbi sa 22 mandata koja su 2007. godine osvojili nezavisni kandidati podržani od BDP.
AKP je pokušala da utiče na turske nacionaliste, jer pokušava da nastavi kampanju integrisanja kurdske manjine u turskom društvenom i javnom životu. Razumljiva je ranjivost vladajuće stranke kada je u pitanju ova tema, jer glavna militantna kurdska grupa, Radnička partija Kurdistana ( PKK) upozorava da će AKP morati da učini mnogo veće ustupke kao cijenu za održavnje krhkog prekida vatre s državom.
Čelnik PKK Abdulah Odžalan već je objavio da je 15. jun posljednji rok za AKP da ispuni njihove najnovije zahtjeve. Iako Stratfor ne očekuje da će se sukobi nastaviti odmah nakon tog datuma, AKP već ima značajan bezbjednosni problem u rukama na ulasku u treći mandat.
Ukoliko se primirje ne održi, a politika AKP kada je riječ o kurdskom problemu protumači kao neuspjeh, AKP rizikuje otvaranje prostora vojsci da se konsoliduje. Uklanjanjem izbornih ograničenja omogućit će AKP-u više prostora za djelovanje po pitanju kurdskih zahtjeva, ali stranka takođe ne smije ići predaleko u savezništvu sa turskim nacionalistima.
Po mišljnu Stratfora, pravo pitanje sa kojim se suočava Turska je da li će uspjeti da se izdignu iznad borbe na hlapljivoj političkoj sceni i posvetiti dovoljno pažnje brojnim rastućim vanjskopolitičkim izazovima.
Od nestabilnih učinaka Arapskog proljeća na Turskoj granici, do planova Irana da ispuni vakuum vlasti u Iraku, oživljavanja veza sa Rusijom, turska vanjska "nula problema sa susjedima" je pred velikim izazovima. Suočavanje sa ovim pitanjima će zahtijevati manje ometanja kod kuće.
S izbornim rezultatom, AKP i dalje ima lagodno vodstvo a opozicija vjerojatno diše sa olakšanjam jer je AKP pao ispod 330 mjesta što je znak da postoji prostor da AKP radi u pravcu političkog dogovora sa suparnicima kako bi se omogućilo da se nose sa izazovima u inostranstvu. Pitanje je hoće li izabrati da to učine.
