Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je šta se može očekivati od pregovora između Beograda i Prištine koji su prošlog utorka počeli u Briselu. Sagovornici su bili Shkelzen Maliçi, politički analitičar iz Prištine, i Dušan Janjić, direktor Foruma za etničke odnose iz Beograda.
Bilo je riječi o tome ko je više zainteresovan za uspjeh pregovora - Priština ili Beograd, zašto se kosovska opozicija protivi pregovorima, a opozicija u Srbiji djeluje nezainteresovano, da li će predmet razgovora biti status sjevera Kosova, zašto se ni kosovska, ni srpska strana ne usuđuju da razgovaraju o autonomiji te teritorije, da li bi privremeno rješenje za sjever Kosova moglo biti mini protektorat, može li Srbija ući u Evropsku uniju, a da ne prizna kosovsku nezavisnost, kao i tome da li su sadašnji pregovori u Briselu početak normalizacije odnosa između Prištine i Beograda.
Omer Karabeg: Može li se reći da su pregovori između Prištine i Beograda koji su prije nekoliko dana počeli u Briselu - prvi koji unaprijed nisu osuđeni na neuspjeh?
Shkelzen Maliçi: Samo da kažem da se to zvanično ne zove pregovori. To se naziva dijalogom. Mislim da je ta distinkcija napravljena da bi se ukazalo da to nije nastavak onih bečkih pregovora iz 2006. i 2007. godine nego da je to razgovor u kome treba da se riješe neka praktična pitanja. Da li će oni biti uspješniji od prethodnih? Možda ovakav njihov karakter daje nadu da bi se mogle otkloniti bar neke od onih svakodnevnih trauma koje kod stanovnika Kosova, pa i Srbije, izazivaju nerješena pitanja koja se tiču slobode kretanja ljudi i robe.
Dušan Janjić: Mislim da su stvorene pretpostavke da ovi razgovori budu uspješniji od prethodnih. Naravno, nisu ni svi prethodni bili potpuno neuspješni. Neki od njih su pomogli da se ne ratuje, a neki su, kao oni u Rambujeu, pokazali da bez rata nema napretka. Ovi sadašnji, briselski razgovori, doneće neka olakšanja u odnosima dvije strane, ali ni približno onoliko koliko to priželjkuju neki krugovi u Briselu. Čini se da su u tom pogledu mnogo realniji pregovarači Prištine i Beograda, koji se ne ponašaju previše egzaltirano, za razliku od nekih birokrata u Evropskoj komisiji koji podgrijevaju pretjerana očekivanja. Sve u svemu, mislim da će ti pregovori dugo trajati, da će to biti proces sa usponima i padovima i da će u prvih 30 do 45 dana biti malih, ali značajnih pomaka.
Omer Karabeg: Koja je strana više zainteresovna za uspjeh ovog dijaloga - Priština ili Beograd? Ili su ovi razgovori, prije svega, rezultat snažnog pritiska Brisela kome se ni jedna, ni druga strana nisu mogle odupreti?
Shkelzen Maliçi: Ovi su razgovori najviše u interesu Brisela. Mislim da je interes Brisela ne samo da zatvori ovaj balkanski problem, koji traje već skoro 20 godina, nego i da sama Evropska unija izađe iz svoje prve, velike unutrašnje krize, s obzirom da među njenim članicama postoje velike razlike oko Kosova. Mislim da ovim razgovorima Brisel nastoji da stvori uslove da Srbija uđe u integracione procese, a posredno to onda znači i da se otvori put za evropske integracije Kosova. Dakle, uspjeh dijaloga pomogao bi i Srbiji i Kosovu, a on bi mogao biti uspješan, jer je riječ o pitanjima koja su zrela za rješavanje. Čak i takva pitanja, kao što su problem carine ili vazdušnog saobraćaja, mogu da se rješe nekim prelaznim rešenjima.
Dušan Janjić: Brisel ima snažne motive, ima ih i Vašington, jer dokle god postoji dijalog između dvije strane - nema potrebe da se vraćaju tamo gdje je problem zamrznut, a to je Savjet bezbjednosti. Otud insistiranje da se ne razgovara o statusnim pitanjima jer, ako se razgovara o statusu, onda mora da se ide u Savjet bezbjednosti, a tamo čekaju Rusija i Kina sa svojim vetom. Dakle, dokle god se proces drži daleko od Savjeta bezbjednosti, stvaraju se pretpostavke da se razriješe mnogi problemi, a da se u to ne upetljavaju ni Rusija, ni Kina. Tačno je ovo što kaže gospodin Maliçi da je Brisel najviše zainteresovan za uspjeh pregovora, ali ja mislim da će Priština i Beograd biti na mnogo većem dobitku ako ovi razgovori uspeju. Činjenica je, međutim, da se političari na obe stane boje rizika koje nose ovi pregovori, jer su vlasti i u Prištini i u Beogradu slabe. Iako je tek izabrana, vlada u Prištini je slaba, a ona u Beogradu je još slabija, jer tek treba da doživi izbornu provjeru. A dobitak bi bio veliki. Ako se, recimo, riješi problem slobode kretanja, to jest korišćenja pasoša, ličnih karata i automobilskih tablica prilikom prelaza granične linije, to bi značilo da će stotine hiljada ljudi moći da putuje bez problema i da će oživeti ekonomija i trgovina. Ili uzmimo problem diploma. Nepriznavanje kosovskih diploma blokira privredni razvoj Preševa i u Bujanovca. Ne samo da onemogućava školovanim Albancima da dobiju posao u tim opštinama nego i vlastima Srbije da išta ozbiljnije urade na integraciji tog dijela svoje teritorije u Srbiju.
Kompromisna formula
Omer Karabeg: Opozicija u Prištini je oštro protiv pregovora. Opozicioni lideri tvrde da ti pregovori ne mogu ništa dobro da donesu Kosovu. Gospodine Maliçi, da li je to suštinsko protivljenje dijalogu sa Beogradom ili prosto gest opozicije koja koristi svaku priliku da kritikuje vladu?
Shkelzen Maliçi: Mislim da je u pitanju ovo drugo, da je većina opozicionih partija ustvari za dijalog, ali bi htele da se vrati ona stara formula - da to bude nekakav zajednički tim u kome će svi biti zastupljeni i da im skupština Kosova daje zadatke. Mislim da su manje-više neosnovani strahovi da ovi razgovori koriste samo Srbiji. Mislim da je interes Kosova isto tako veliki i kao i interes Srbije.
Omer Karabeg: Gospodine Janjiću, čini se da opozicija u Srbiji nije protiv ovih pregovora sa Prištinom.
Dušan Janjić: To što se Srpska radikalna stranka ili Demokratska partija Srbije trenutno ne izjašnjavaju - ne znači da se oni neće prvom prilikom, kad im se učini da su srpski pregovarči napravili neku grešku, aktivirati. Onaj drugi dio opozicije, koju predstavlja Srpska napredna stranka, izbjegava da se uopšte izjašnjava o Kosovu držeći se onog pravila - ako želiš da budeš dobar sa Evropskom unijom, nemoj da joj guraš prst u oči. Ali oni neće ni pomoći Tadićevom timu. Glavni limit srpskih pregovarača u Briselu je što je to tim vladajuće stranke koju čekaju izbori. Budimo realni - iza ovoga tima ne stoji ni 20 posto političkog spektra u Srbiji, a to nije dovoljno za implementaciju onoga što će se eventualno dogovoriti u ovim pregovorima.
Omer Karabeg: Da li će pitanje sjevernog Kosova biti predmet dijaloga?
Shkelzen Maliçi: Mislim da je o tome nešto rekao Tomas Kantrimen, pomoćik američkog državnog sekretara. On kaže da je ovo dijalog koji je otvoren, gdje se o svemu može razgovarati, ali to nisu pregovori. Znači obe strane mogu da postavljaju pitanja. Uostalom, i kad se raspravlja o nekim konkretnim pitanjima, kao što su carina i slično, ne može se izbjeći razgovor o statusu i o sjeveru Kosova. O Mitrovici se mora razgovarati i zbog korupcije i šverca koji tamo vladaju, tamo se mora zavesti red, bez obzira koja vlast kontroliše Mitrovicu, jer taj grad sada kontroliše mafija i to obe mafije - i srpska i kosovska, to je teren preko koga se nelegalnim putevima prebacuje ogromna količina robe, pa obe države ogromno gube na taksama. Znači, moraće se o svemu razgovarati i ja mislim da cio ovaj proces vodi ka nečemu što bih ja nazvao konstruktivnim kompromisom koji ne rješava sve probleme, ali se približava konačnom rješenju.
Dušan Janjić: Kad je riječ o sjeveru Kosova, trenutno postoje dve javno izražene pozicije. Priština govori o integraciji sjevernog Kosova u kosovske institucije, u suštini riječ je o suverenitetu na cijeloj teritoriji Kosova. S druge strane, Beograd nastoji da, koliko je to mogućno, sačuva paralelizam institucija na Kosovu i neku vrstu autonomije koja je izgrađena na sjeveru Kosova. U igri je i treća pozicija o kojoj se javno ne govori - to je podjela Kosova. Ona se uglavnom pripisuje Beogradu, ali nije baš da i na drugoj strani nema onih koji bi o tome razgovarali, samo što oni govore o razmjeni teritorija. Ali mislim da se u ovom trenutku o podjeli neće razgovarati. Jer, ako bi Beograd sada izašao sa idejom o podjeli, opozicija bi odmah optužila Tadića da hoće da prizna Kosovo, jer prvo moraš da priznaš Kosovo da bi razgovarao o novoj granici.
Omer Karabeg: Da li je rješenje za sjever Kosova u nekoj vrsti autonomije te teritorije?
Shkelzen Maliçi: To je nešto što o čemu možda može da se razgovara, ali vjerovatno se neće zvati autonomijom, jer bi to stvorilo druge, lančane probleme. Ahtisarijev plan ne pominje autonomiju, on je to pitanje rješio tako što je neka ovlašćenja centralne vlade na Kosovu preneo na niži nivo i zadovoljio neke bazične interese Srba, ne samo u kulturi, nego i u drugim sferama. Sjever Kosova to nije prihvatio, ali sjever Kosova je vrlo specifična oblast. Tamo je srpska većina ogromna - ne znam da li Albanci zajedno sa Bošnjacina i sa drugim manjinama čine i 5 posto stanovništva - tako da Priština tamo ne može da uspostavi efektivnu kontrolu. Mora se ići na neku kompromisnu formulu, možda će biti govora o nekoj, da tako kažem, Ahtisari plus formuli. Ali to ne može biti predmet sadašnjih razgovora zato što su obe vlade slabe. Za srpsku stranu bi bio poraz ako bi prihvatila autonomiju, jer bi u tom slučaju bila optužena da je priznala Kosovo, a i za kosovsku vladu bi to bio poraz zato što ovde pojam autonomije asocira na one srpske autonomne oblasti koje je Miloševićev režim stvarao po Hrvatskoj i Bosni i koje su onda htjele da se otcepe. Ovde se smatra da bi autonomija na sjeveru zapravo bila nekakva Republika Srpska na Kosovu, koja bi blokirala razvoj zemlje i u nedogled zagorčavala život i centralnoj administraciji i cijelom Kosovu.
Historijska dostignuća
Omer Karabeg: Ako bi autonomija bila poraz i za Prištinu i za Beograd, kao što kaže gospodin Maliçi, kakav onda kompromis treba tražiti?
Dušan Janjić: Ja na autonomiju gledam kao na neku vrstu privremenog i prelaznog rješenja koje ne prejudicira ni priznanje Kosova od strane Beograda, ni prihvatanje unutrašnje regionalizacije od strane kosovske vlade. To je privremeno rješenje u još jednom pogledu. Naime, Mitrovica će dugo ostati podjeljen grad, a nema te autonomije sjevera Kosova koja može biti funkcionalna ako ne obuhvata i južnu Mitrovicu. Mislim da u ovom trenutku, potpuno se slažem sa gospodinom Maliçijem, vlasti u Prištini i Beogradu ne smeju da prihvate to rješenje iz političkih razloga i kalkulacija, ali iskustva sa podeljenim društvima, kakva su sada i Srbija i Kosovo, kažu da uvijek treba tražiti privremena rješenja.
Shkelzen Maliçi: Možda bi prelazno rešenje mogao biti nenakav mini protektorat koji praktično i sada nezvanično postoji, iako nije vidljiv. Ako bi se to formalizovalo uz nekakav razvojni plan koji bi podrazumjevao ulaganje investicija u to područje, onda bi to moglo biti prihvatljivo za obe strane, mada bi možda kosovska strana tražila paralelizam sa Preševskom dolinom, ali to je druga priča. Mislim da bi to prelazno rješenje omogućilo proces evropske integracije i Srbije i Kosova, njihovo kandidovanje i pristupanje Evropskoj uniji, a onda za 15-20 godina došla bi nova generacija političara koja bi o ovom problemu razmišljala drugačije.
Omer Karabeg: Mislite da to bude mini protektorat Evropske unije?
Shkelzen Maliçi: Vjerovatno Evropska unija plus Sjedinjene Države, jer one su faktor bez koga Evropska unija ne može da kontroliše situaciju.
Dušan Janjić: To ne može biti zvanični protektorat, jer ga neko mora uspostaviti, ali pretpostavljam da je gospodin Maliçi mislio na neku vrstu laganog protektorata koji podrazumjeva garancije međunarodne zajednice, posebno Evropske unije i Sjedinjenih Američkih država. Iskustvo iz Istočne Slavonije, koja je na osnovu Erdutskog sporazuma bila od 1995. do 1998. godine pod upravom Ujedinjenih nacija, pokazuje da prelezna rješenja mogu biti dosta efikasna. U slučaju sjevera Kosova prelazno rješenje bi moglo da posluži kao osnov za prekograničnu saradnju. Situacija bi se postepeno relaksirala i ljudi bi imali dovoljno vremana da odluče šta će sa sobom.
Omer Karabeg: Može li Srbija da uđe u Evropsku uniju, a da ne prizna Kosovo? Da li bi Evropska unija pristala na ponavljanje kiparskog slučaja, to jeste da se nerješeni problemi između dvije države unose u Evropsku uniju?
Shkelzen Maliçi: Ja mislim da Evropska unija traži neku formulu Evropska unija traži neku formulu da Srbija ne prizna kosovsku nezavisnost i pristupi Evropskoj uniji u sadašnjim granicama, znači bez Kosova. To je nešto što treba da se rješi na pragmatičan način. Srbija možda neće priznati Kosovo, ali će ga na neki način prihvatiti kao realnost. Pomenuo bih još nešto. I u samoj Evropi postoji proces koji može bitno da promeni odnos snaga, a to je da će se od 2014. godine, kada lisabonski ustav stupi na snagu, odlučivati većinom glasova, pa će se možda i prevazići blokada pet zemalja koje ne priznaju Kosovo.
Dušan Janjić: U načelu Srbija može u Evropsku uniju bez priznanja Kosova. Naime, jedan od važnih uslova za prijem je da država ima rješene odnose sa susjedima. Dok god u Evropskoj uniji ne postoji saglasnost o priznavanju Kosova, jedan broj zemalja neće taj uslov uzimati tako striktno, odnosno neće tretirati Kosovo kao susjednu državu. Ali,.. s obzirom da problem nepriznavanja Kosova opterećuje i Srbiju i Kosovo i cio region, može se desiti da Brisel od Srbije zatraži da, kad uđe u Evropsku uniju, završi proces priznanja i prihvati novu realnost...Međutim, ono što trenutno interesuje političare na vlasti u Srbiji to je samo kandidatura koja bi im obezbjedila par postotaka na predstojećim izborima. Jer Brisel je nagovijestio da uspjeh u ovim razgovorima može dovesti do davanja kandidature. A što se tiče prijema u Evropsku uniju, ja zaista ne volim da licitiram kada će to biti, život me je naučio da to ne ide tako brzo. Sjećam se da smo, kada smo pravili Evropski pokret u Srbiji, vjerovali da će Srbija 2012. biti članica Evropske unije. Dakle, mnogo vremena još ima, mnogo toga će se promjeniti i siguran sam da od ovih što su sada na vlasti do tada ni pet posto neće preživjeti. Ko će tada u Srbiji biti na vlasti teško je reći, ali vjerujem da će svaka racionalna politička elita prvog dana po prijemu u Evropsku uniju otvoriti razgovore o priznavanju Kosova.
Omer Karabeg: Mislite li da su sadašnji briselski razgovori na neki način početak normalizacije odnosa između Beograda i Prištine?
Shkelzen Maliçi: Svakako. To je jedini način da počne normalizacija odnosa i da se rješe otvorena pitanja koja zagorčavaju život i Albancima i Srbima. Postoji obostrani interes da se ukinu bloklade, ne samo zbog toga što na tome insistiraju Evropska unija i Sjedinjene Države, nego zato što je vitalni interes i Kosova i Srbije da se okrenu budućnosti i oslobode trauma prošlosti.
Dušan Janjić: Ja mislim da su se odnosi već djelimično normalizovali, istina na jednom ne baš previše visokom nivou, i da su tenzije manje nego što su bile. Sve je više kontakata, sve je više poslovnih veza. Ako sam dobro obavješten, promet između Kosova i Srbije je oko 770 miliona dolara. Srbi sve više učestvuju u institucijama Kosova i to ne izaziva velike proteste u Srbiji, niti iko više pravi dramu oko toga. Dakle, neka vrsta normalizacije je počela. Zbog toga ovi sadašnji, briselski razgovori teku u relativno mirnoj atmosferi i ja mislim da oni mogu da doprinesu daljoj normalizaciji odnosa. A ja normalizaciju shvatam kao proces koji dovodi do onoga što se zove historijsko pomirenje bez koga nema stabilnosti na Balkanu. Ima puno izgleda da ovo što je sada počelo u Briselu, upravo zato što je krenulo low profile, otvori puteve i za ozbiljnija, rekao bih, historijska dostignuća.
Omer Karabeg, RSE
