Ako ne vodite politiku, možete normalno živjeti i biti sretni bilo gdje, pričaju Valjevci Sonja i Dušan Đaković. Oni su se vjenčali prije pet mjeseci u Prizrenu na Kosovu kao prvi srpski par u tom gradu od 1999. godine.
Dušan je bio đak prizrenske Bogoslovije, a sada je profesor mladim bogoslovima. Njegova životna saputnica Sonja mu se od početka pridružila u Prizrenu, pa je prvi srpski brak poslije skoro deceniju i po u nekadašnjem carskom gradu, sklopljen 23. septembra.
"Od početka smo to doživjeli kao preseljenje u drugi grad, da krećemo u novi život. Situacija je tamo apsolutno drugačija od one kako je mediji prenose. Osjećamo se sasvim prirodno, kao da tu cijeli život živimo", pričaju mladi supružnici.
Đakovići žive u strogom centru, u pješačkoj zoni Šadrvan, gdje su na jednom mjestu crkva, džamija i šetalište, kao i Bogoslovija, kompleks koji čine škola, internat i zgrada u kojoj žive profesori.
"Kada izađete na ulicu, jednostavno se utopite u masu ljudi. Tu su kafići i radnje, tako da smo u vrlo finim odnosima sa vlasnicima i konobarima u par poslastičarnica i kafića u koje odlazimo ponekad. Neki su gledali na televiziji, pa su nam čestitali na vjenčanju. Drugi čije su radnje u blizini crkve vidjeli su dešavanja u dvorištu i čestitali nam. Sa njima razgovaramo o svakodnevnim stvarima. Nikada nije bilo priče o politici, tako da nikada nismo imali nijednu neprijatnost ili provokaciju. Odličnu komunikaciju uspostavili smo sa apotekarkom, koja je iz stare turske porodice", objašnjavaju Đakovići.
Iako je imala posao u Beogradu, Sonja je odlučila da ga napusti i prati Dušana. Za pet mjeseci bračnog života u Prizrenu, kako kaže, zapazila je da mladi Albanci ne znaju dobro srpski, ali da žele da uspostave komunikaciju.
Neke navike, međutim, ne mijenjaju se i pored svega. Tako je Dušan zapazio da ako se igra derbi Crvena zvezda - Partizan, Prizrenci redovno i pasionirano prate prenose.
"Obnovom Bogoslovije koja postoji od 1871. nastavljena je multikulturalnost Prizrena, jer su Prizrenci navikli da Bogoslovija postoji. Raniji profesori su važili za prizrensku gospodu, pa se taj respekt i danas pamti. Stariji znaju da su đaci dva puta dnevno u koloni preko Šadrvana odlazili na jutarnju i večernju službu u Crkvu Svetog Georgija u centru grada. I to nikome nikada nije smetalo. Ovdje se trudimo da đake vaspitamo tako da poštuju jedni druge, profesore i ostale ljude. Čak i pored svih nedavnih sramotnih događaja, ne odstupamo od takve pedagogije", kaže Dušan.
Đakovići kažu da se u Prizren vratilo tek nekoliko penzionera kojima su obnovljeni uništeni domovi. Uz đake Bogoslovije, koji su im praktično porodica u internatu, sveštenika i njegovu suprugu, sa njima se viđaju na službama.
