Navršilo se petnaest godina od Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, najstrašnijeg zočina u povijesti čovječanstva poslije Holokausta. I ove godine, 11. jula, održano je tradicionalno okupljanje u Memorijalnom Centru u Potočarima. Ono se razlikovalo od prethodnih po broju identifikovanih i ukopanih, zato što je ove godine obavljena dženaza za 774 Bošnjaka i jednog katolika. Tim povodom, oko 70.000 ljudi se okupilo da oda počast i klanja dženazu bošnjačkim šehidima Srebrenice.
Bili su prisutni državni i vjerski lideri iz BiH, predstavnici iz Sandžaka, premijeri Turske, Slovenije… međunarodni predstavnici i ambasadori u državi BiH… Dok su mnogi Bošnjaci iz okolnih zemalja i dijaspore u Srebrenicu putovali organizirano.
Masovno okupljanje je izavalo neviđenu saobraćajnu gužvu – tog dana je bukvalno kolona vozila bila dugačka od Sarajeva do Potočara, a vrućina i nedostatak vode za piće, su izazivale velike probleme okupljenim ljudima.
Međutim, ni gužve ni žega nisu spriječile mnogobrojnu rodbinu i ostale ljude da uzmu učešće u zajedničkom bošnjačkom bolu. A u Potočarima sve njih su čekali tužni prizori koje su tamo zatekli : 775 tabuta na ulazu u zajedničko mezarje. Uplakane majke i rodbina grlili su nišane svojih sinova i najmilijih. Kao da ih je samo tješilo saznanje to što će od sada znati gdje je mezar njihovog oca, majke, brata, sestre, sina, kćeri, unučeta...
Među velikim brojem Bošnjaka iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, dijaspore i balkanskih zemalja, učešće je uzela i mala, ali odabarana grupa mladih Bošnjaka s Kosova, koji su zajedno podnijeli sve muke putovanja u BiH (zasebne za Bošnjake Kosova) da bi na licu mjesta prisustvovali i vidjeli patnju rodbine nevino pobijenih Bošnjaka od strane srpskih snaga, učestvovali u tom sveopćem bošnjačkom bolu i klanjali zajedničku im dženazu.
Po njihovim riječima, pored velikog umora - koji su oni mladi ipak stojički podnijeli - bilo je i provokacija (”s tri prsta”), na viđenje kosovske registracije, od strane nekih “posmatrača” srpske nacionalnosti tokom vožnje na putu za Potočare-Srebrenica i povratka za Kosovo.
Sve ovo, kao i ono odranije, nije spriječilo ovu odvažnu grupu da svoj nijet od prije par mjeseci – odlazak ove godine u Srebrenicu - realiziraju.
Podsjetimo se, naime, da je inicijativa potekla od NVO “Vrelo”(predsjednik Isak Meta), iz Prizrena, da se preko zajedničkog nvo udruženja "Bošnjačkog Savjeta Kosova” ove godine ode organizirano u Srebrenicu. Međutim, općinska vlast u Prizrenu (uostalom, kao i one van Prizrena gdje masovnije žive i participiraju u vlasti Bošnjaci) nije imala sluha da “projekat” pomogne finansijski, a nažalost, sluha nisu imale ni druge institucije.
Ako se ovome još doda da se Bošnjaci na Kosovu nešto mnogo nemogu pohvaliti “kolektivnom sviješću”, ali i zaseban ograničavajući fakat da je veliki dio njih bukvalno onemogućen da putuje u BiH (jer ona nije priznala kosovske putne isprave), onda se netreba čuditi što nije bilo ni masovnijeg odziva, odnosno što su neki odustali saznavši da neće biti sređeni “kolektivni papiri” za putovanje.
Bilo kako bilo, ova grupa (po već javnoj ocjeni autora ovih redova – u tim danima - najboljih među nama, na neki način je ove godine predstavljala sve nas Bošnjake s Kosova u Srebrenicu.
Njima odajemo priznanje i zahvalnost, molimo Boga da ih nagradi, a malobrojnima koji su im pomogli - dugujemo također pohvalu.
Bošnjaci su, ipak, pokazali da se neće olahko pomiriti s pokušajima nametanja zaborava i relativiziranja zločina nad njima, po šemi planera pogroma i genocida.
Ćerim Bajrami
