Veliki uspjeh jednog momka koji je svojim trudom i odricanjima došao do prvog mjesta na svjetskoj rang listi najboljih tenisera, dočekan je u Srbiji kao nacionalna pobejda onih koji sa njom nemaju nikakve veze. Dok je sam Novak Đoković vimbldonski pehar primio bez velike pompe, njegova loža na čelu sa predsjednikom Srbije odgovorila je podizanjem tri prsta, a njegov reket je, u danima koji su usledili, postao glavno nacionalno oružje, koji su u ruke uzeli svi, od političara do svejštenika.
Đokovićevu pobjedu, koju su u Beogradu poslavljali građani, o državnom trošku dočekali su u vimbldonskoj loži predsjednik Srbije Boris Tadić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić. Tadić nije propustio priliku da uz tri prsta u Londonu prozbori i koju o velikom uspjehu i mijenjanju slike Srbije u svetu, te i da uputi za ozbiljnog državnika neobičnu ponudu.
"Ja bih odmah dao Đokoviću da bude predsjednik i jedva čekam da nekom takvom ustupim posao", rekao je Tadić i pozvao okupljene da se slikaju.
Slikali su se uz Đokovića ovih dana i priređivali mu doček mnogi. Uz Tadića i Jeremića koji su iz Londona stigli i na privatnu žurku posle slavlja na Trgu republike bili su i ministri Ivica Dačić, Oliver Dulić, te brojni političari. Njegov trijumf poslužio je kao odličan promo pred sve bliže izbore u Srbiji, primjećuju to i Beograđani.
„Pa vidjeli ste predsjednika!“
„Ne samo njegov, nego i bilo koji uspjeh koji nema veze sa njima koriste da se promovišu.“
„To je njegov lični uspeh prvenstveno, njegov rad i zalaganje i rad tima koji stoji iza njega. Koliko se meni čini, on je prijavljen da živi u Monte Karlu, tamo plaća porez tako da toliko o uspehu države.“
Individualni uspjeh iza kojeg stoji veliki trud i odricanja u godinama kada za njega niko nije ni znao, danas svojataju oni koji na to polažu najmanje prava, ocjenjuje i profesor beogradskog Univerziteta Ljubiša Rajić.
„On se trudio, radio, vježbao i od sveg srca mu čestitam na takvom uspjehu. Za mene je problem što se na uspjeh pojedinca, kome baš i nije pružena neka podrška, sada kače prije svega političari, a onda i mnogi drugi. To sada predstavljaju kao uspjeh države ili vlade ili ove i one politike. I mislim da je bilo krajnje degutantno što su se predsjednik države i ministar spoljnih poslova o državnom trošku našli na tom takmičenju. Oni nemaju ništa sa tim, niti su u tome učestvovali“, kaže Rajić.
Ne može Đoković mijenjati kulturni model
Iza bine na dočeku uz Đokovića su bili i svještenici Srpske pravoslavne crkve, a Patrijaršija mu je po pobjedi na Vimlbonu poslala srpsku zastavu i poželjela mu da nastavi marljivo da radi i da se trudi “za dobro majke crkve i otačastva”. Uz veliki trud govoto svih medija u Srbiji, Đoković je umjesto najboljeg tenisera označen najvećim Srbinom, a građani su pozvani na veliku nacionalnu proslavu.
Rajić: Kod nas mediji počnu da turbosrbuju kada god se dogodi neki uspjeh, to su ti ostaci nacionalizma iz devedesetih godina, koji istovremeno služi da se prikrije jako tužna situacija u zemlji sa ogromnom bijedom.
„Kod nas mediji počnu da turbosrbuju kada god se dogodi neki uspjeh, to su ti ostaci nacionalizma iz devedesetih godina, koji istovremeno služi da se prikrije jako tužna situacija u zemlji sa ogromnom nezaposlenošću i bijedom. Nažalost, mediji su se tu našli u onoj ulozi koju su djelimice igrali i devedesetih godina – naduvati sve što može da se naduva, a zaboraviti sve ostalo“, ocjenjuje Ljubiša Rajić.
Atmosferu nakon Đokovićeve pobjede oslikavala je nacionalna euforija, srpske zastave vijorile su se iz automobila, a i sam doček pred desetinama hiljada okupljenih počeo je intoniranjem himne Srbije, potom se zaorila narodna muzika, a deca sa šajkačama iznela su na binu ogromnu srpsku zastavu. Takvu proslavu želio je sam Novak Đoković.
„Ovo mogu samo Srbija i srpski narod da priredi jer mi imamo dušu! I sada smo na vrhu svijeta, u pojedinačnoj, ekipnoj konkurenciji, sve ćemo da osvojimo, sve!“
Reditelj i autor sportskih kolumni Gorčin Stojanović kaže da je Đokovićeva potreba za identifikacijom sa narodom i patriotizmom višeslojna te da bi za nju trebalo imati razumjevanja, no podvlači da je potrebno napraviti jasnu razliku između njega kao nacionalnog heroja i sportiste, što ne čine oni koji ovih dana uz njega stoje.
„Radi se o njegovoj potrebi da se prosto ne osjeti otuđenim, ne mogu reći od svog naroda jer to djeluje pretenciozno, nego prosto od sredine u kojoj je odrastao. U tom cirkusu, u toj areni u kojoj se nalazi Novaku je potrebno nekakvo utemeljenje. A kako to izgleda, pa mislim tako Srbi slave. Ne možete očekivati da se prosječan Srbin razlikuje od većine ostalih. Kao Srbin Novak je prosječan, a kao teniser je apsolutno najbolji u ovom trenutku i to su dvije potpuno različite stvari“, smatra Stojanović.
No, da li je insistiranjem na Đokoviću kao najvećem Srbinu, umjesto na Novaku kao najboljem teniseru propuštena prilika da ovaj momak zamjeni uzore mladih koji su u devedesetim godinama građeni na upravo ovim nacinalnim osnovama:
„Ne može se od Novaka Đokovića očekivati da preokrene kulturni model u zemlji u kojoj ne postoji nikakva kulturna paradigma. Tenis je individualni sport i nema tu nekog naročitog nacionalnog prestiža. Pri tom je Novak, po mom mišljenju, veoma gospodski odradio cio vimbldonski protokol. Nije dizao tri prsta, za to smo imali našeg predsjednika. Ali to kako slavi njegova loža i oni oko njega nije nešto na šta on može da utiče.“
Za razliku od predsjednika u Londonu, Đokovića su Beogradu dočekali većinom mladi ljudi, a način na koji ga oni doživljavaju ipak ostavlja mogućnost drugačijeg pogleda na uspjeh i vrijednosti za koje će se u budućnosti zalagati.
Radio Slobodna Evropa
